Novosti Hrvatska

ZADARSKI MEMENTO

Krševan Meštrović: Ćaća i stariji brat austrijski, ja i dva brata talijanski, drugi brat partizanski, a unuk hrvatski vojnik!

ZADARSKI MEMENTO

‘Ćaća i stariji sin bili su austrijski vojnici, ja i dva brata talijanski, drugi mi brat partizanski, a unuk hrvatski vojnik. Eto, to vam je naša povijest ukratko’

Krševan Meštrović iz Bokanjca u Zadru, ima ravno 97 godina, ali nitko mu ne bi dao toliko dok trezveno, tečno i živopisno priča o svom životu, isprepletenom sa sudbinom rodnog Zadra. Rijetko koji naš grad ima toliko kompliciranu, neobičnu i dramatičnu povijest, kao Zadar. Nema tko ga nije htio i svojatao, mnogi su se “kusurali” s njim, prodavali ga ili olako davali, a teškom je mukom i vraćen u maticu zemlju, izbombardiran i izranjavan, sav nikakav i jadan. Uspio se Zadar vratiti i obnoviti kao i mnogo puta u povijesti, a za to su bili zaslužni mali-veliki ljudi poput Krševana Meštrovića čiji je zadarski memento malo drukčiji od književnih i filmskih verzija kakve poznajemo. Je li mu dugi život bio lagan. Teško, ali on nas uvjerava da je – odlično prošao.

Rođen je, kaže mi kao iz topa dok pričam s njim u njegovu domu u Bokanjcu iznad Zadra, 11. veljače 1919. godine. Odrastao je u Bokanjcu, tamo je išao i u školu. Prva njegova fotografija snimljena je kad je imao 18 godina, a ono što najranije pamti iz mladosti je njegova obitelj u kojoj je svatko imao svoju čvrstu ulogu. Mlađi su čuvali stoku, stariji su išli u polje raditi, nitko nije bio slobodan od posla, a domaćica je brinula o kući. Ženama – domaćicama je bilo najteže...

Pravi mezimac

- Muškarci bi išli u polje raditi i to im je bio čitavi posao, a žene su radile sve drugo, spremale ručak, donosile ga u polje, vraćale se opet u kuću, pa spremale večeru... Žene su bile žrtve rada – kaže Krševan koji je bio najmlađi u obitelji.

Otac mu je imao 50 godina kad se rodio pa je bio, kaže, pravi mezimac. Čuvao je janjce i ovce, igrao se bezbrižno, a onda je 1935. godine jedan njihov poznanik došao u kuću i predložio njegovu ocu: kume Šime, mogao bi dati ovoga maloga dolje u hotel “Bristol – Excelsior” na rivi (kasnije hotel Zagreb) kao pomoćnika za šankom. I tako Krševan završi u luksuznom, gospodskom hotelu gdje se tada okupljala krema društva.

- Jednom sam ostao sam za šankom kad je došao jedan gospodin, naslonio se i zatražio pivo. Ja se slegao pod šank pa se mislim što ću mu dati, što je pivo? Znao sam za biru, ali ne i za pivo. U međuvremenu naiđe stariji konobar Romano Ćurković iz Arbanasa pa posegne ispod stola: mali, pivo ti je bira! Tada je Zadar već bio pod Italijom i stalni su gosti uglavnom bili Talijani. Pola lokala bio je restoran, pola kafana, bila je i velika teraca. Ja sam s gostima pričao talijanski. Ja zapravo nisam ni znao govoriti hrvatski jer smo mi i kući i u školi i svugdje govorili talijanski. Ćaća i stariji sin bili su austrijski vojnici, ja i dva brata talijanski, drugi mi brat partizanski, a unuk hrvatski vojnik. Eto, to vam je naša povijest ukratko. Nije moj život tada bio loš, već sam se kao mlad počeo baviti sportom, osobito trčanjem. Kad sam 1936. – 1937. godine došao prvi na utrkama, izabrali su me i poslali dva puta na Prvenstvo Italije u krosu, u Bolognu i u Rim. Trčao sam s grbom Dalmatinske provincije, doktor Batara je bio trener, a osim mene trčao je i Vidučić na 10 tisuća metara, Vukašina je bacao kladivo, a Gabrićka disk.
U to vrijeme Rim je već bio pun fašističkih simbola i statua. U Rimu sam vidio Mussolinija i Hitlera, ali 1939. godine. Tada su skupili našu mlađu generaciju prije vojske i odveli nas na Centocelle u Rimu gdje su se velikom skupu od 70 hiljada ljudi obratili Mussolini i Hitler koji su sklapali pakt. Vidio sam tako Mussolinija i Hitlera, ali vidio sam puno godina kasnije i Tita u Zadru, kad je bio na rivi – priča Krševan.

Život u Zadru

Zadar je u vrijeme talijanske vladavine bio portofranco zona, život je bio drukčiji nego u Italiji, čak - puno bolji.
- Naše su cijene bila manje od talijanskih. Litra vina koštala je u gostionici liru – liru i dvadeset. Kilogram pečene janjetine došao bi tri lire, koliko i litra ulja. Najmanja plaća je bila deset lira, a posla je najviše bilo od 1935. do 1940. godine. Prije toga je s Bokanjca možda radilo svega deset do dvadeset ljudi i to u Vodovodu, Elektri, komunalnim službama, te u tvornici buvača (praha za dezinsekciju). Naši su ljudi većinom radili u građevini. Mi smo se kao Zadrani u to vrijeme osjećali privilegirani u odnosu na ljude izvan Zadra. Talijanske vlasti dobro su se odnosile prema ljudima, a jedina strogost osjećala se u Mussolinijevoj fašističkoj partiji. Najprije bi nas, djeca do pet godina, primili u pomladak Mussolinijeve partije, kasnije su bile balile, gvardisti, pa giovane fascisti do odlaska u vojsku. Nakon dolaska iz vojske morali ste se upisati u miliciju, a svake je subote bio zbor na Piazza della Signori. Kalelarga i Gospodski trg nisu bili za radnike već samo za gospodu, a radnici su imali pjacu kod Suda, Ulicu Borelli, Splitsku, Zagrebačku... Točno se znalo tko gdje ide. U trgovini Bata kupovale su se cipele od 19 do 26 lira, a najskuplje cipele koštale su oko 35 lira, koje smo zvali “na dva poda” i bile su nam nedostupne. Kava je bila 20-30 centi, bilo je i odličnih likera, Vlahov, Drioli i Luxardi su radili te likere, a ljeti bi zapošljavali više radnika za poslove prerade – živo se prisjeća Zadra iz vremena talijanske vladavine.

Je li to za njega bila talijanska okupacija? - pitam ga.
- Slabo sam znao hrvatski jer ga nisam nikad ni učio. Nisam znao di ću sa š, č, ć, ž... Išao sam u večernje škole i položio sam i matičarstvo. Kad su me poslali na popis stanovništva, nisam znao da trudna žena znači noseća, mislio sam da trudna znači umorna. Znao sam za riječi noseća, kuljava ili zbabna, a na talijanskom je bila samo jedna riječ – incinta. Nismo znali poslije rata niti što znači riječ agrar kad su se osnivale seljačke radne zadruge. Ćaća je pričao hrvatski koliko je naučio za vrijeme Austrije, izmišan s njemačkim, talijanskim...
Ljudi preko granice živjeli su samo od poljoprivrede i dolazili bi kod nas kopati za pet lira čitavi dan, u pola cijene nego što bi zarađivali naši radnici. Preko granice bi ih puštali raditi, ali nisu mogli prenositi robu. Švercalo bi se noću, često uz pomoć korumpiranih žandara.

Živio sam u Italiji i talijansku vojsku sam služio. Četiri godine i četiri mjeseca sam bio u talijanskoj mornarici. Kad sam se vratio, priključio sam se Narodnooslobodilačkom pokretu, ali sam uvijek ostao “talijan-fašista”. To me smetalo. Ja sam bio u svom rodnom mistu, kao i svi. Zbog toga su nas gledali drugačije, nismo se mogli iza rata zaposliti na nekim poslovima, u mornaricu ili u vojsku. Kad je iza Austrije došla Italija toga nije bilo – objašnjava Meštrović.

Talijanska vojska

Godine 1939. točno 15. maja, otišao je u talijansku vojsku na odsluženje vojnog roka.
- Meni je dobro bilo, nisam znao za ikakvo oružje, služba mi je bilo Morzeovo tipkanje, i signalizacija, rad na komadnom mostu, a osim toga veslao sam u osmercu, išao na igralište, imao dopunsku hranu, pored marende koju je svaki vojnik imao u 10 sati – zvali smo je sangvić. To je bila štruca kruva od 25 deka prisičena napola, natopljena uljem i kapulom, šnicel unutra i bidon vina kao dodatak hrani. Nakon dvi milje veslanja ne bi ruke moga otvorit, ali zato mi je drob bio ko daska – kaže Krševan.

Služio je na ponosu talijanske kraljevske mornarice, na krstaricama Zara i Pola, koje su uz krstaricu Gorizia, nazvane upravo po hrvatskim osvojenim gradovima.
- Plovili smo Sredozemljem krstaricom Zara, a baza je bila Taranto. Nije mi falila kuća, bilo mi je lipo, ne mogu se tužiti. Prvi dani rata su bili neugodni, poslije otvrdneš. Sa mnom je bio jedan poručnik iz Napulja Farangola pa bi razgovarali kad bi se komandir maknuo. Pita on mene: Meštroviću, što misliš tko će dobiti ovaj rat? A ja mu govorim, vi bi to trebali bolje znati od mene, vaš je ćaća admiral, glavni komandant tvrđave u Napulju.

- A kad je Italija dobila rat na moru?
- Koliko znam, nikad, odgovorim ja.
- Neće ni ovaj, kaže on. Kad bi dobili rat, moj bi otac izgubio svoje poslovne filijale u Rotterdamu, Amsterdamu, Liverpoolu. Ako Italija izgubi, njemu one ostaju, a ako dobije, on ih gubi, kaže on. Za koga se ova raja bori, mislim se ja. Samo za bogate.

Bilo je više okršaja na Sedozemlju. Prvi veći bio je 1941. godine na Punto Stiro. Tada sam prvi put bio potopljen. Ružno je kad se potopiš, ne znaš više, viču svi, neki ne znaju ni plivati, izgube se, beštimaju, kunu... Engleska avionska bomba nas je potegla pa je desetak ljudi odmah poginulo, a dvadeset ih se spasilo. A drugi put je poginulo dvije - tri stotine ljudi na razaraču kojega je pogodio torpedo. Spašavaj se tko se može spasiti. Nikad nije bilo dovoljno čamaca za sve. U čamcima bi uvijek bila sikira za koju su nam objasnili čemu služi. Ako vidiš da je čamac pun, sikirom moraš odsjeći ruke onih koji se hvataju za njega. Meni se to nije dogodilo, ali postojalo je to pravilo. Nikad nisam imao PTSP, mi nismo ni znali što je to, a dva puta su me potapali.

Nakon kapitulacije došao je kući u Zadar iz Italije – pješice i to dva puta.
- Nismo znali kud ćemo, kao ovce kud koji. Bili smo par dana u nekoj šumi, a onda smo se spustili do Ancone misleći da će biti kakav brod za Zadar. Nije bilo nikakvog broda pa smo krenuli kroz Italiju naokolo kući. Ja i jedan prijatelj iz Zadra krenuli smo preko Bologne, Venecije do Trsta. Kaže nam jedan čovjek koji nas je sreo u vlaku: nemojte tim putem, uhvatit će vas Nijemci i poslati u logor, iskrcajte se ovdje u Miramare, siđite do mora pa lagano uz obalu idite na noge. Pođemo tako, ali vidimo, idu tri karabinjera za nama. Odlučimo ih pričekati i kad su stigli pozdravimo ih lijepo, a oni će: nemojte tuda, vratite se nazad i otiđite u selo kod jednog gostioničara i on će vam dati upute kud ćete ići. Nismo znali je li to neka zamka, ali poslušamo i zbilja, on nam je dao propusnice do Opićine gdje je bila partizanska baza, ali malo je to tada vrijedilo. Kad smo došli preko Paga u Vrsi, kažu nam: ne možete u Zadar već u Ražanac, tamo je komanda partizanska. Govori njima ovaj moj prijatelj: di su vama topovi, tenkovi, doli su bunkeri, žice... On brzo to prenese komandantu, a ovaj pošalje četiri naoružana vojnika po nas pa - za Starigrad. Dajte vezice sa cipela, kaiše, pa nas zatvore na cimentu prespavati cilu noć. U deset sati ujutro, opet četiri naoružana vojnika za četiri nas, pa preko Velebita na Alan, na prvu liniju prema Svetom Roku, tamo je bila Šesta lička. Bio je tamo jedan dečko, vidjelo se vrlo bistar i ja mu sve ispričam kako smo došli i kako bi željeli do kuće. On nas odvede do kuhinje i kaže: dajte momcima supu, parče hleba i parče mesa – nikad do tada nisam čuo tu riječ parče. Kaže on nama, nek se predstavimo kao Talijani i pridružimo se talijanskoj vojsci pa s njima krenemo za Italiju. Upute nas za Korenicu, pa za Otočac, na Senj, pa opet na Pag, Vrsi i pored Nina na Zaton, na cestu prema Zadru – priča Krševan. Na cesti kod Dikla opet straža. Dogovorimo se da ćemo s jednim čovjekom kojega smo poznavali glumiti da smo njegovi radnici i tako sam uspio doći kući gdje sam se odmah ilegalno uključio u Narodnooslobodilački pokret.

Nakon rata se teško živjelo, ali je od sedamdesetih godina bilo dobro, možda najbolje ikad. Sad tko nema u džepu, nema ništa, a Krševan je u ta vremena od svoje plaće potrošio 20 posto za život, sve ostalo mogao je investirati u kuću. Nije bilo bijede. Žao mu je, kaže, jedino kad danas gleda Bokanjac koji se srozao. Prije se obrađivala zemlja, svaka je kuća imala služavke i sluge. Sada je sve zapušteno, državna cesta je presjekla Bokanjac na dva dijela, rascijepila ga i zaostaje u svakom smislu.

- A to je šteta. Jer, trebali bi ići naprijed, a ne nazad. Ja ne znam kud krećemo i di ćemo završiti. Mi smo danas čisti proleteri bez išta – zaključuje svoju životnu priču Krševan Meštrović.
A u smiraj dana, popne se na najviši kat kuće pa s balkona promatra Zadarski kanal, more i brodove, polja i daleke obzore. Zatvori oči pa sigurno sanja dane kad je bio mlad, jak i neustrašiv.
Prije samo 90 godina...

Mišel Kalajžić

Svi u partizane!

Kad meni danas kažu nije bilo puno partizana – ma na svakoj cesti je bila seoska straža, a dite malo od pet godina je imalo zvizdu na glavi. Svi su bili partizani s petokrakom na kapi, svi...

Ples s UDBOM

Nakon rata sam jedno vrijeme radio u općini. Počele su se osnivati seljačke radne zadruge i tada sam skoro glavu izgubio. Rekao sam, ako treba ja ću dati zemlju, ali neću raditi za drugoga. Jedne večeri, dva iz UDBE pravo kod mene. Ajmo malo, kažu, prošetati na dvor. Ajmo, vele, malo niže niz cestu, pa izvan ceste 50 metara. Stali i pričamo. Valjda su oni shvatili tada da nisam kriv i sve dobro prošlo. Nakon puno vremena kažu meni neki ljudi - dobro si prošao, smetao si osnivanju zadruga...

Oslobađanje Zadra

Te večeri, 31. listopada, Nijemci koji su držali grad uspucali se na sve strane da potroše municiju, ujutro svanuo dan – nestalo ih, nema nigdje Nijemaca. Kod Bakmaza se skupilo nas desetak, jedan je imao motor i ode s još jednim javiti u Briševo partizanima da su Nijemci otišli ća. Nijemci otišli, partizani došli. I tako je Zadar oslobođen.

Naslovnica Hrvatska