Kultura Kultura

dalmatinski kadar

Evo nas, mi smo ta nova generacija splitskih filmaša

dalmatinski kadar

Zapamtite ova imena i prezimena: Bruno Pavić, Josip Žuvan, Igor Dropuljić, Toma Šimundža, Gildo Bavčević, Ivan Perić, Bruna Bajić, Tonći Gaćina i Tamara Bilankov

Prepuno kino “Karaman“ tijekom Split Film Festivala na projekcijama diplomskih radova triju filmaša sa splitske Umjetničke akademije, Tome Šimundže (“Pinokio“), Ivana Perića (“Sveci“) i Gilda Bavčevića (“Mreža solidarnosti“), navijestilo je da se nešto jako pozitivno događa u gradu pod Marjanom kad je o sedmoj umjetnosti riječ.

I stvarno, za mlade filmaše u srednjim dvadesetima i ranim tridesetim godinama koji su studirali i(li) diplomirali na Umjetničkoj akademiji u Splitu (UMAS) u posljednje vrijeme sve se više čuje ne samo u film(ofil)skim krugovima. Gildo Bavčević je s “Mrežom solidarnosti“ nekidan slavio na Reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva. Toma Šimundža je za “Pinokija“ ljetos na Puli osvojio važnu nagradu “Vedran Šamanović“.

Bruna Bajić
upisala je u životopis režiju dokumentarca o Maksimu Mrvici. A veoma dojmljiva ostvarenja Bruna Pavića (“Vlog“), Tonćija Gaćine (“Lignje“), Josipa Žuvana (“Snig“), Igora Dropuljića (“Marko“) i Tamare Bilankov (“Pokret“) zamijećena su na festivalima u Puli, Zagrebu (ZFF, Dani hrvatskog filma), Splitu (Festival mediteranskog filma)... Je li iz UMAS-a iznikla nova generacija filmaša? I mogu li se ove mlade nade uopće zvati generacijom?

- Zašto ne?! (smijeh) Split je divan grad, prepun svega, mogućnosti, lijepih, dobrih, pametnih, sposobnih ljudi. Filmski festivali super funkcioniraju u Splitu, imamo raznoliku scenu, puno kreativaca, upornih i marljivih ljudi, mi smo savršeni mali, lijeni, talentirani, superperspektivni grad. Samo kada to shvatimo još u potpunosti, čeka nas prava eksplozija ove nakupljene stvaralačke, plodonosne energije – uvjerena je Bruna Bajić.
Tonći Gaćina
- Pomak je svakako vidljiv, ali mislim da je još potrebno puno raditi na tome da se u Splitu stvori stabilna filmska scena. Sljedeće godine pokazat će možemo li se zvati generacijom – pretpostavlja Perić, koji se slaže s kolegama da se o filmu jednako dobro uči na faksu i u kinu, odnosno ispred DVD playera.

Uglavnom su svi oni filmofili i u dosluhu sa splitskom školom filma, poviješću i sadašnjošću hrvatske kinematografije, svjetskim klasicima, aktualnim kino i festivalskim repertoarom. Dakle, baš kako treba, rado odu “i u IMAX i na festival eksperimentalnog filma, uživaju i u blockbusteru, eksperimentalnom filmu, svjetskom klasiku ili autorskom dokumentarcu“.

- Prije svega, najviše se nauči snimajući filmove. Kolegiji na faksu (a u njih je uključeno i gledanje filmova) samo otvaraju vrata. Naučiti o filmu znači razumjeti film, a to razumijevanje krasi sve one autore kojima se divimo. Mislim da se o filmu stalno uči, teško se može naučiti i dokučiti u cjelini, film je kao život – smatra Pavić, koji voli gledati filmove, posebice trilere, sadašnja hrvatska kinematografija nije mu zanimljiva, dok bi iz povijesti izdvojio naše animatore i dokumentariste, te splitsku školu.

- Bitno je i jedno i drugo. Gledanje filmova najvažnija je stvar za bilo kakvog filmaša, bilo mladog ili starog. To je stvar o kojoj se uopće ne može diskutirati. Kakav bi bio glazbenik koji uopće ne sluša glazbu ili pisac koji ne čita. Gledanjem filmova učiš jako mnogo, no ono što se na akademiji nudi jest mentorski rad, a o samom studentu ovisi koliko će biti uporan i iskoristiti znanje i iskustvo svog mentora – precizan je Žuvan.
Tamara Bilankov
- Gledanje filmova je osnovni uvjet, dok akademija pruža teoretsko i praktično iskustvo. Za bolje razumijevanje filma mislim da je bitno poznavati i ostale umjetnosti. Ipak je film po svojoj definiciji sinteza umjetnosti. Čini mi se da je za bavljenje filmom dosta bitan faktor i životna škola – reći će Dropuljić, veliki filmofil koji se trudi pogledati i popratiti što više može, ali ne zna koliko u tome uspijeva budući da živimo u vremenu hiperprodukcije.

U vrijeme “novog Hollywooda“, njegovi istaknuti pripadnici (Coppola, Scorsese, Lucas, Spielberg, Milius...) međusobno su si pomagali, dolazili jedan drugome na setove, komentirali filmove, razmjenjivali iskustva, jednako kao i pripadnici novog meksičkog (Inarritu, Cuaron, Del Toro...) i rumunjskog vala (Mungiu, Puiu...).

- Ponekad mi se se čini da postoji samo “hrvatski filmski val“ u kojem smo svi u istom problemu i pomažemo jedni drugima koliko je moguće. Izgleda kao da zajedništvo proizlazi iz želje i potrebe da hrvatska kinematografija postane poznata i priznata, što će nam donijeti i dobre filmove i u budućnosti osigurati prostor za rad. Osim toga, film zahtijeva intenzivni timski rad, kroz kojeg se stvaraju prijateljstva, neprijateljstva, ljubavi, a često i dugogodišnje kreativne suradnje – priča Gaćina.

Dakle, ako je još rano za kovanicu “splitski novi val“, među našim mladim filmašima vlada zajedništvo, “mreža solidarnosti“.
Ivan Perić
- Tako je svagdje gdje nedostaje novca. A inače ga uvijek nedostaje. Umjetnost zapravo i cvjeta u tom međuprostoru, pa se podrazumijeva da kolegijalnost tu ne kompromitira profesionalizam – kaže Šimundža.

- Osim što međusobno aktivno radimo autorske dijelove na filmu, međusobno komentiramo i aktivno sudjelujemo i pomažemo jedni drugima u cijelom procesu stvaranju filma. U tome smislu svakako možemo govoriti o jednoj novoj filmskoj sceni koja se stvara u Splitu oko odsjeka za Film, Medijsku umjetnost i Animaciju na UMAS-u – otkriva Bavčević.

- Proizvodnja filma zapravo je određena vrsta kreativne manufakture u kojoj konačni rezultat ovisi o kvaliteti međusobnog komuniciranja i razumijevanja te prihvaćanja odgovornosti. Divno je pronaći kolege s kojima se veseliš stvaranju. Veliki dio mog autorskog rada nastaje unutar umjetničkog kolektiva “ljubavnice“, tako da ja uživam u radu s kolegicama – priznaje Bilankov.

Za kraj najteže pitanje - film kao stalan posao od kojeg bi živjeli i preživjeli u Hrvatskoj? Perić se planira i dalje baviti filmom, ali misli da je dobro imati i dodatan izvor financiranja kroz druge forme koje nisu sami film. Bilankov namjerava učiti, pokušavati, zabavljati se i uživati u stvaranju, a za novac ne zna. Šimundža sve manje misli o tome (“kamoli da znam“) i dotiče se Davida Finchera koji je nedavno na pitanje o filmu i novcu izjavio da ne radi filmove kontra onih koji ga plaćaju, nego za njih pa valjda zato ima stalan posao.
Igor Dropuljić
- Danas je, nažalost, sve teže živjeti od bilo kakve djelatnosti, a pogotovo od nekomercijalne umjetnosti od koje je i nemoguće živjeti da se ne radi i još nešto u struci što donosi nekakvu zaradu. Veliki je problem u zastarjelim i neadekvatnim modelima raspodjele sredstava namijenjenih za kulturu i film tako da npr. nacionalne kazališne kuće još uvijek dobivaju enorman udio ukupnih sredstava za kulturu, a pitanje je koliki udio suvremenih potreba u kulturi zauzvrat mogu dati dok multimedijalna umjetnost, video, web umjetnost, performans, odnosno novi mediji u umjetnosti današnjeg vremena ostaju bez gotovo ikakvo dijela sredstava.

Isto tako se i u hrvatskoj filmskoj industriji snimaju filmovi s milijunskim budžetima neopravdano za današnje tehničke i ekonomske uvjete u kojima sa druge strane filmovi snimljeni sa malim ekipama i budžetima najčešće bivaju mnogo uvjerljivi, iskreniji i zanimljivi – iskreno će Bavčević.

Većina naših sugovornika diplomiralo je na UMAS-u, no neki od njih nastavili su studij u Zagrebu (Bilankov, Dropuljić, Gaćina, Žuvan). Zaostaje li splitski UMAS za zagrebačkom Akademijom dramske umjetnosti (ADU)? Bi li oni koji su ostali u Splitu imali veće mjesto u hrvatskom filmu da su završili ADU?

Bruna Bajić
- UMAS zaostaje za ADU koliko i sve ostale stvari iz Splita zaostaju za Zagrebom. U Zagrebu je osim centra financiranja i centar i filmske proizvodnje, brža je komunikacija, veća je raspoloživost opreme i veći je broj ljudi koji se bavi filmom. Mislim da je ADU bolja startna pozicija od UMAS-a, ali to ne mora puno značiti jer ima još do cilja – rekao je Perić.

- ADU se još uvijek smatra najvažnijom institucijom za obrazovanje redatelja i ljudi se tek trebaju naviknuti na UMAS i prihvatiti ga. UMAS je do sada imao samo trogodišnji studij Filma i Videa s kojega su studenti većinom išli na ADU, barem oni koji su se htjeli baviti filmom.

Već prva generacija magistara Filma s UMAS-a izbacila je dva diplomska filma koji su zapaženo prošla na Pulskom festivalu, a taj uspjeh ADU nikada nije postigao. Uostalom, da sam studirao na ADU, ne bih smio raditi dugometražni film kao diplomski, ali sigurno bih imao veći “status“ u nekom elitističkom smislu – drži Pavić.

- Nastavak svog obrazovanja nastavio sam u Zagrebu zbog toga što sam se specijalizirano želio baviti dokumentarnim filmom i filmskim snimanjem, te je ADU bio logičan korak jer je jedino mjesto kod nas relevantno u tom području. Akademija dramske umjetnosti je uvijek bila poznata po svom nefikcijskom stvaranju studenata i profesora, čiji su se filmovi upisali u povijest dokumentarnog filma u Hrvatskoj. UMAS i ADU su jako drugačije akademije, pa je besmisleno pričati o generalnim razlikama i “zaostajanju“ – drži Gaćina.
Gildo Bavčevć
Žuvan bi izbjegao korištenje termina “film“ jer to jako sužava područje rada i radije bi koristio “pokretne slike“.
- U 21. stoljeću film i kino gube utjecaj kakav su imali u 20. vijeku. No, to uopće nije bitno. Utjecaj pokretnih slika u raznim novim oblicima nikad neće prestati. Mislim da se mladi autori ne bi smjeli ograničavati samo na filmski medij kad postoje još TV, internet i ostale interaktivne forme čijim putem jednako može doći do izražaja njihova kreativnost. Diplomirao sam prije dvije godine i živim od poslova vezanih za film, televiziju i promotivne forme, bilo da je riječ o autorskim radovima, asistenturama drugim redateljima ili pisanju scenarija – trezven je Žuvan, inače Sviličićev asistent na drami “Takva su pravila“.

- S puno vjere ulazim u svaki novi projekt, pa tako i u film o emotivnom životu pomoraca na kojemu sada radim. Pojam “preživljavanje“ ne želim razmatrati. I kad je život na prekretnici i kriznim situacijama i dalje je život. Vaš život. Živite ga. Divite se svemu. Okrenite na dobro i, poput jeke, stiže najljepša rezonancija koju možete zamisliti – optimistična je Bajić.

- Bilo bi lijepo živjeti od filma jer u tom slučaju bih se mogao u potpunosti posvetiti, ali ne znam je li to kod nas moguće. Bavit ću se filmom bez obzira na sve jer imam tu potrebu. Vjerujem da me strast i entuzijazam neće napustiti i nadam se da će me kolege istomišljenici pritom podržati – govori Dropuljić. Našu podršku ima. Kao i ostali.

MARKO NJEGIĆ

Žuvan: Stil će doći s vremenom

Budući da sam još mlad, rekao bih da nemam još izgrađen poseban autorski/režijski izričaj. Uopće se ne želim zamarati tim pojmom jer pokušavam izbjegavati sve što bi me svrstavalo u određene ladice. Bitna stvar za svakog mladog autora je da iskušava razne filmske postupke ne zamarajući se stvaranjem nekakvog vlastitog stila. To samo dođe s vremenom.

Šimundža: Uvijek nešto drukčije

Gledajući umjetnička djela, nerijetko razvijamo tek osjećaj koji je svakako važan da bismo razumjeli umjetnost ili se profesionalnije bavili njome. Što ako se prepustimo osjećaju? Nedostatak pismenosti u tom nas slučaju može učiniti žrtvama mode. Spas leži u opažanju onoga što umjetnost zapravo jest: uvijek nešto drukčije. A to zahtijeva malo trezveniji, detaljniji pristup. Tako da možemo reći važno je i studirati i gledati filmove – ističe Šimundža i nastoji pratiti sve što misli da bi moglo biti bitno pa je nedavno gledao “Interstellar“, ali i antologijski “Novac“ iz 1927., snimljen 13 godina prije “Građanina Kanea“.

Pavić: Slikari kao uzor

Od filma se kod nas ne može živjeti, ali nekim čudom možda bi se moglo preživjeti, samo treba raditi. Redatelj mora biti kao slikar, nikada ne stajati. Neki redatelj je rekao kako je film danas hobi bogatih, a tako je i kod nas. Za mene osobno film je egzistencija, a ne kao za neke igranje filma, stvar prestiža i nerazumno raspolaganje državnim novcem. Što se tiče budućnosti, planiram realizirati barem jedan film godišnje.

Bavčević: Ležernost je prednost

Čini mi se da na ADU više vlada pristup bliži klasičnom smislu filma, filmske industrije, pa su i njihovi studenti bolje povezani sa samom industrijom koja je za mene danas čini jako troma pa se između ostalog i teško pomiče izvan granica Zagreba kao i mnoge druge stvari u RH. Na UMAS-u prevladava drugačija klima bliža nekonvencionalnom i eksperimentalnom pristupu filmu, pri čemu ne mislim na žanr, nego na sami pristup ideji i stvaranju filma, stoga bih ja osobno svakako dao prednost UMAS-u kao suvremenijoj platformi za edukaciju i razvoj filmske umjetnosti.

Dropuljić: Film kao katarza

Ono što me inspirira jesu stvarne životne situacije. U dosadašnjim sam radovima dokumentarističkim pristupom pokušao prikazati stanje čovjeka koji se nalazi u teškoj socioekonomskoj situaciji. Takve situacije su potencijalna stvarnost za svakog gledatelja. Stoga se poistovjećivanjem s tim sadržajem postiže određena katarza koja može potaknuti i empatičnost u širem smislu.

Bajić: Ne idem na provokacije

Raznolik, pozitivan, komunikativan horizont - to su moje zvijezde vodilje. Svaki redatelj ima nešto šta ga ispunjava posebno u radu, u mom slučaju to nije želja da šokiram, iznenadim, nego da suptilno komuniciram kroz teme koje mogu biti individualno više ili manje dojmljive, ali uvijek nastojim, posebno kada se bavim dokumentarnom formom, unijeti nadu, emociju, toplinu, to mi je jako važno.

Perić: Još se tražim

Filmovi koje sam prije radio više su u sebi imali eksperimentalnu formu i bili su nešto mračniji, dok je ovaj zadnji (“Sveci“) klasičniji igrani s puno likova i dijaloga i nešto vedriji. Jedino bi se moglo reći da su mi likovi do sada uglavnom bili marginalni, ali još se ne bih svjesno opredijelio za neki izričaj.

Gaćina: Premalo smo tržište, ali...

Nakon pet godina studija i dvije akademije nemam puno izbora: budućnost je raditi filmove, raditi u industriji, pomagati mladima koliko je moguće u filmskom razvoju radom u Kinoklubu Split i drugim platformama. Hrvatska je jednostavno premaleno tržište i tek rijetki uspijevaju živjeti od filma kao stalnog posla. Međutim, unutar srodnih djelatnosti može se pronaći mjesta za svakoga tko je obrazovan, ozbiljan u poslu i spreman na rad.

Bilankov: Moj prostor je video

Video je prostor za mene. Prostor unutar kojeg imam priliku ostatku svijeta pridodati sebe. Zbog toga često imam potrebu biti fizički prisutna u kadru. Ti materijali su dokazi mene. U posljednje dvije godine unutar medija videa rastavljala sam se na segmente i time propitivala svoj odnos prema njemu. Kada sada pogledam unazad taj cijeli proces, nazvala bih ga “Tamara traži sebe u kadru“.


Naslovnica Kultura