Slobodna Dalmacija

Povratak na naslovnicu

SMS komentar pošaljite na 666555 sa ključnom riječi SLD, (3,72 kn/sms).

Pijani Grdović u svečanoj poljudskoj loži napravio incident. Vijest bi bila da je bio trijezan, kad već ima čast tamo uopće biti. Ivica K. Solin

Detalji o usluzi >

Kultura

Objavljeno 02.04.2012. u 22:50

ZARAZIO GA SPLITSKI VIRUS

Marko Tomaš: Ne mogu drugo nego pisati o svinjarijama

Mislim da je najtužnija  stvar u ovome muškom svijetu upravo gomila nesretnih žena. One su žrtve svih tih falusoidnih moronluka poput ratova i sličnog, kaže književnik koji se okušao i u pisanju iz ženske perspektive

Pjesnik Marko Tomaš boravio je u Splitu mjesec dana kao prvi gost udruge Kurs u njihovu stanu u centru grada. Marko time nije bio posebno oduševljen jer nije ljubitelj centra grada, nego Splita 3. Tomaš je u Splitu proveo nekoliko bitnih godina na prijelazu milenija vodeći knjižaru Utopija i stoga je u Splitu kao doma. Markovu popularnost pokazala je i književna večer u Bookari, gdje se tražila stolica više. S Markom smo porazgovarali o Splitu i Mostaru, zbirkama, uključujući i posljednju “Zbogom, fašisti”.

Pjesme o Agati

U novim pjesmama ne samo da pjevaš i iz ženske optike, već si mijenjao i razdoblje prebacujući se na početke 20. stoljeća. Koliko je bilo teško pisati iz te vizure?
 
- Pazi, bilo mi je to, prije svega, jako zabavno. Kad govorimo o ciklusu “Agatina pisma”, u kojemu pjevam iz ženske perspektive, poriv je bio ispričati jednu jedinu priču koju mi je, jednom prilikom, ispričala moja prijateljica Agata, cura koja je odrasla na mjestu gdje je u Drugom svjetskom ratu bio židovski geto. Napisao sam tu pjesmu, a onda se iz nje izrodio cijeli ciklus koji je na koncu postao priča o jednoj duboko nesretnoj ženi. Inače, mislim da je najtužnija stvar u ovome muškom svijetu upravo gomila nesretnih, unesrećenih žena. One su žrtve svih tih falusoidnih moronluka poput ratova i sličnog. Majke poginulih sinova su najveće žrtve.
A tu priču o židovskom getu sam na neku foru povezivao s nekim stvarima koje se događaju kod nas, a tu prije svega mislim na vandalizam spram spomenika partizanima i stradalima u Drugom svjetskom ratu. Odnos mladih Izraelaca prema spomeniku u Zamenhoffovoj isti je kakav mladi Mostarci imaju prema Bogdanovićevu Partizanskom groblju na kojem se nalaze, prije svega, spomen-ploče ljudima pobijenim u nacističkim logorima. Druge pjesme o Agati bile su izazov i zbog toga što me zanimalo da li sam u stanju vidjeti svijet očima žene.

Tvoju poetiku, čini mi se, obilježava spoj intimnih tema, socijalnog i aktivističkog nerva i velikih ideologija pa imamo fašiste, totalitarce... Kako koegzistira spoj intime, identiteta i nečistih društvenih sila?

- Jednom je Faruk Šehić izjavio kako bi on volio da može pisati nekakve kontemplativne stvari, ali da to nije u stanju, jer ima drugačije unutarnje porive, razloge zbog kojih piše. Isto tako je i sa mnom. Ne mogu, jebi ga, bilo bi neodgovorno, a da ne pišem o svinjarijama koje se događaju na ovim prostorima. Ne mogu pisati o sebi, a da se ne dotaknem nekakve zajedničke nesreće koju dijelim s ljudima koji žive oko mene. Ne živim na Marsu, što ću, pišem o svijetu u kojem živim i ne mogu izbjeći prepletanje svih tih stvari.Možda se poezija nekom čini neprikladnim žanrom za teme kojima se često bavim, ali ja mislim upravo suprotno.

Tvoje gostovanje na Bookari Marija Glavaša imalo je rekordan posjet. Kako je susresti splitska lica i predjele nakon 4-5 godina izbivanja. Kakvima ti se čine Split i Splićani?

- Ja Split naprosto obožavam. Smatram ga svojim gradom u potpunosti. Zarazio me taj nekakav čudni splitski virus, poseban kut gledanja na svijet i život, i sada je to dio mene. Toliko oprečnih stvari na jednome mjestu upravo je ono što Split čini posebnim. Najliberalniji i najljeviji glasovi u Hrvatskoj dolaze upravo iz Splita, a na drugoj strani imaš, šta ja znam, cijeli onaj kretenizam koji se dogodio oko gay pridea. Cirkus je to, i to ozbiljan, a sad ga još predvodi onaj ricasti, makar to nije nimalo bezazlena stvar i grad će se dugo oporavljati od metoda s pomoću kojih vlada seoski lola iz Građanske stranke. Ne znam, rekoh ti, moj je grad i ne mogu biti objektivan.

U Splitu si vodio Utopiju i promocije u Ghettu. Sada živiš u Mostaru. Kako se tamo radi i živi s obzirom na to da u novim pjesmama ima naznaka bijede?

- U Mostaru postoji, a isto je i ovdje, ako se ne varam, jako puno bijede. Ne govorim samo o materijalnoj bijedi. Govorim o bijedi duha, o krizi ljudskosti, o atmosferi propadanja.

Razbijeno zrcalo

 Preživio si teške 90-e, u Splitu i Mostaru podizao iz pepela književnu scenu. Kako ti se čini današnji književni i društveni trenutak u usporedbi s 90-ima?

- Ne čini mi se sada isto kao ni onda što mi se nije činilo. Počinju u književnosti vladati nekakvi tržišni uvjeti i mislim da se još ništa nije iskristaliziralo kako treba. Ima jako puno dobrih stvari, ali ne možemo govoriti o sceni, jer u tom slučaju govorimo o nekakvom sustavu, a njega nema.

U neku ruku kao da si ‘uklet’ što se tiče Ghetta. Kad si odlazio, zatvorilo je Utopiju, sada si navratio, zatvorio se i Ghetto. A da neko vrijeme ne navraćaš dok se s Ghettom sve ne stabilizira?

- Ako misliš da je to rješenje, onda neću dolazit. Ja bih, iskreno, učinio sve da cijela ta priča opstane, a i činio sam koliko sam mogao. Jebi ga, očito nije bilo dovoljno. Ako je rješenje da mene nema, onda me možeš ispratiti na kolodvor i nećeš me zadugo vidjeti.

Nipošto, potreban si nam ovdje. Iza sebe imaš pet zbirki, a vidjeli smo da je i šesta na putu i ona će izaći u Zagrebu kod Algoritma. Kako će se zvati,  kako je koncipirana, je li gotova, hoće li izići paralelno i u BiH?

- Plan je takav za objavljivanje.Trebala bi se zvati “Bulevar narodne revolucije”, što je ime ulice koja Mostar razdvaja na onaj “istočni” i “zapadni”. Eh, a fino je drug Kebra jednom rekao da mu nije jasno zašto su zapostavljene sjeverna i južna strana. No, knjige što se tiče, ona je skoro pa gotova. Mnoge pjesme, a i cijela knjiga su koncipirane kao razbijeno zrcalo. Masa razbijenog stakla u kojem se zrcale stvari koje me proganjaju.

SINIŠA KEKEZ

Zavičaj

Rodio si se u Ljubljani, živio u Somboru, Sarajevu, Mostaru, Splitu... Pomiješaju li se čovjeku gradovi i brojevi autobusa? No unatoč obilju gradova, svoje zavičajne pjesme posvetio si upravo Mostaru?

- Ej, dotaknuo si mi najbolniju točku u životu. Zbog svega tog seljakanja katkad mi se čini da mi je život rasut po zemljopisnoj mapi na kojoj se nalaze sva Moja mjesta u kojima živi jako puno Mojih ljudi. Zbog toga se počesto osjećam nepotpuno, jer mi uvijek nešto i netko nedostaje. No, kad pričam o zavičaju, pričam o mjestu gdje živi moja obitelj, gdje se nalazi moja obiteljska kuća, kuda teče rijeka koja mi je počesto orijentir i iz koje znam crpiti novu snagu. Nisu to baš pjesme koje slave zavičaj, više ga kritiziraju, upiru prstom u one najružnije stvari, jer to su stvari koje me tište, zbog kojih je život u mom gradu često nepodnošljiv. Napisao sam negdje, svakako, da će me potraga za zavičajem kad-tad usmrtiti.

Mostar

Čini se da je mostarska pjesnička scena jaka?

- Pjesnika u Mostaru ima jako puno. Što ćeš, jako puno ljudi zna sva slova. No, o sceni ne možemo pričati. Makar ima solidnih inicijativa da se to nekako usustavi.


Komentari Morate se prijaviti da biste komentirali članak.

Trenutno nema komentara!