LEIPZIg IZA PARAVANA TOBOŽE PRESKUPOGA HRVATSKOGA NASTUPA
Bremer avansno, Biškupić s odgodom
Muž hrvatske
organizatorice iz
vlastitog je džepa
izbrojio deset tisuća eura
za honorare hrvatskim
piscima jer ministarstvo
plaća tri mjeseca kasnije.
Nijemci su tek sada otkrili
da Hrvati pišu dobru
književnost
PIŠE RENATO BARETIĆ
Lani sam, također izvještavajući s lajpciškog sajma knjiga, javno zamjerio našoj veleposlanici Vesni Cvjetković zbog toga što je zakasnila na otvorenje. Budući da se sve u životu vraća i plaća, ove sam godine na otvorenje umalo zakasnio ja, i to u suvozačkom društvu s Alidom Bremer, Krunom Lokotarom i Svjetlanom Lackom Vidulićem. Nije to bilo zbog gustoga prometa ili, ne znam, lošeg snalaženja u tuđini, nego zato što je putem od hotela do sajma Alida, selektorica hrvatskog partnerskog predstavljanja na sajmu, morala poći u banku u koju joj je njezin suprug dan ranije uplatio (svojih!) deset tisuća eura, e da bi ona ovdje mogla hrvatskim piscima isplatiti autorske honorare, dnevnice i putne troškove. Ministarstvo kulture, naime, zadnju trećinu odobrenog novca plaća tek po zaprimljenom izvještaju o obavljenom poslu – dakle, tek nakon sajma. A hrvatski pisci ko hrvatski pisci, njih 37 ovamo prispjelih, nemaju baš previše i rado bi sve odmah, u kešu.
Stajali smo, nepropisno parkirani i sa sva četiri uključena žmigavca, pred tom bankom oko pola sata. Onda je napokon zajapurena Alida istrčala iz banke, ali samo s tisućom eura: banci, naime, nije u skladu s poslovnom politikom isplaćivati veće svote samo dan nakon uplate... Nije pomoglo ni telefoniranje mužu u Muenster, pa je čovjek morao sljedećeg dana otkazati poslove i dokotrljati se osobno do Leipziga.
Breme organizacije
Prepričavam sve ovo jer je u hrvatskoj kulturnoj javnosti već cijelu godinu prisutan podatak kako je za naš nastup na ovogodišnjem sajmu ministarstvo izdvojilo dva i pol milijuna kuna. Jest, ali samo prve dvije trećine, i to tako da je od njih kompletno isfinanciran lanjski nastup desetak pisaca, plus potpore za prijevode 40 hrvatskih knjiga na njemački, plus najam štanda i zakup dvorana za naše nastupe u gradu, izvan sajma (i lani i sada), plus programske knjižice i katalozi, plus izrada i tko zna koliki još niz sitnica o kojima nitko osim Bremerice nema pojma, kamoli da vodi računa. Ne bi li slika bila plastičnija, napominjem kako je i lani njezin suprug unaprijed platio smještaj i putne troškove za hrvatke pisce, da bi mu tako posuđeni novac ministarstvo vratilo tek tri mjeseca kasnije...
Toliko o novcu. Što se onih važnijih stvari tiče, treba reći da su Nijemci – i to, štono bi se reklo, “struka” - pali na oko. Novine su pune bezrezervno pozitivnih prikaza, od pojedinih knjiga i pisca, do pohvala cjelokupnom nastupu, od štanda do pratećih događanja i publikacija. Dio svih tih komplimenata zacijelo valja pripisati domaćinskoj ljubaznosti, ali za ostatak su vjerojatno ipak zaslužni sami Hrvati. “Europa piše hrvatski!”, glasi naslov u uglednom književnom časopisu “Literat”, a čak je i Livio Morosin sa svojim bendom, nakon nastupa u klubu Horns Erben, dobio cijelu stranicu oduševljenog teksta u Leipziger Volkszeitungu. Johann P. Tanner, urednik u najuglednijem njemačkom književnom časopisu “Die Horen”, sudjelujući u sajamskom programu Caffe Europa, izjavio je da ga je sram što o hrvatskoj književnosti, definitivno ravnopravnoj svakoj drugoj europskoj, dosad nije imao pojma.
Prijašnjih godina dolazili smo ovdje solidarno jedan drugome na nastupe, e da bi izgledalo kako Hrvati ipak imaju nešto publike, a sad, ako to i stignemo (program nam je tako gust da se nastupi nerijetko preklapaju, na različitim punktovima sajma), nemamo gdje sjesti! Jest da noge malo bole od cjelodnevnog trčanja i stajanja, ali – baš je ugodno ovih dana biti hrvatski pisac u Leipzigu.
![[Povratak na naslovnu stranu]](../inc/images/sdlogo-novo.gif)
A hrvatski pisci ko hrvatski pisci, njih 37 ovamo prispjelih, nemaju baš previše i rado bi sve odmah, u kešu.
