Naša stvar evo zašto u splitu triba ić na stari dobri pazar,
a ne u trgovačke centre...
Kraljice Pazara
Na livome kraju glavnoga banka dominira impozantna figura Posljednje Slatinke, a na desnome kraju su sestre Podstranke
piše robert pauletić
Uboja san misto za parkirat odma kod Bedema i napravija dva koraka do Pazara. Došeta san do Slatinke: “Zdravi bili! Pošto su van šparoge?”. “E, kako ste mi?”, pozdravila me: “Mac je dvajstpet kuna”.
Nije baš ni jeftino, ali ajde, za šparoge nikad ne škrtarin. Nikad se ne cjenkan na Pazaru, možda mi je to greška. Don Vito Corleone je, recimo, pod stare dane samo iša po pazarima i cjenka se za kupus i ravanele. Valjda još nisan doša u tu fazu, ka ni u oni kasniji stadij, kad osobno s puno ljubavi uzgajaš pome i čimulice u vrtlu.
Na Pazaru na livome kraju glavnoga banka dominira impozantna figura Posljednje Slatinke, a na desnome kraju glavnu rič vodi jedna od dvi bjondaste sestre Podstranke, simpatična žena od kojih pedesetak godina, koja zna i moju Papučicu iz susidnoga Dugog Rata. Lavica Slatinka i tigrice Podstranke kraljice su Pazara.
Nekad je glavni dil Pazara bija podiljen na “Splitski pazar” i “Slatinski pazar”. Slatinski je bija bliže Palači, i tamo su dolazile samo Slatinke. Bilo ih je i po pedesetak. “A sad san ja zadnja ostala”, sjetno mi govori moja Slatinka.
Mlađe žene i cure, kaže ona, uopće ne dolaze na Pazar: “Idu u trgovačke centre, vrag in trgovačke centre odnija. Tamo provuču karticu, popiju kavicu. Ja san išla vidit kakva je to verdura u trgovački centar. Bože sačuvaj! Ma meni nije jasno ko te škovace može stavit u usta!”.
Posli Slatinke mora san svratit i do Podstranke. Čekala me, mrka u faci. “Aha, vidila san te!”, odma je skočila na mene s optužbon: “Kupija si šparoge u Slatinke!”. “Jesan, ali uzest ću i u vas ako imate!”, brzo san reka. Neće bit dobro ako joj se zamirin, može me špijat Papučici.
“Ma šta ti je, ja da neman šparoga?”, uvriđeno se uvatila za glavu: “Pa Slatinka je baš te šparoge, šta si ih ti kupija u nje, jučer uzela u mene. Evo, pitaj mi sestru ako ne viruješ! (A ova kima glavon: “Je, je!”) U tu tvoju vrićicu su moje šparoge od jučer, a ove ovde na banku su moje šparoge od danas!” Nasmija san se: “Dobro, sad ću uzest i te vaše šparoge, pa ću imat i od jučer i od danas! Ali neka znate da ću ovu aferu stavit sutra u novine!”. “Ajme, nemoj, posvadit ćeš nas!”, odma se povukla: “Šalila san se. Ona je puno fina žena!”.
Kako san se izgubija
Napravija san đir i do drugoga dila Pazara. I evo je: bikarija iliti mesnica. Tu san se, ka dite od dvi i po godine, početkon 1968., prvi put u životu izgubija. Svega se odlično sićan.
Mila Roditeljica, tada lakomislena 30-godišnjakinja, išla je kupit meso, a mene ostavila isprid ulaza i rekla: “Tu čekaj!”
Ja san čeka, čeka i čeka – nigdi matere. Naposljetku san uša na vrata od mesnice tražit je, valjda baš u momentu kad je ona izašla na druga vrata. Vidija san da je nema, izaša nazad u gužvu Pazara, sinja pandura i reka mu: “Druže, meni se mama izgubila!”. “Je li?”, pripa se pandur: “A znaš li ti, dušo, reć kako se zoveš?”. Odgovorija san ka iz puške: “Zoven se Robert Pauletić i stanujen u Pisturu 4!”. Pandur me uzeja za ruku i da će me vodit doma, a ja san ga kraj jednoga banka zaustavija: “Šjor milicajac, malo san gladan. Oćete mi kupit bananu?”
Pandur je puka od smija, kupija mi bananu i, kad me doveja u Pisturu i zateka tamo raščupanu mater, ludu od brige, reka joj je: “Drugarice, ovi van se mali neće nikad izgubit!”
Neko drugi bi posli te traume možda i zamrzija Pazar za cili život.
A ja ga nekako još više volin. I ako me koji put kupravenda privari za mac sikavih ravanela ili preskupih artičoka, ka da je to važno? I kad me varaju, s njima lipo mi je!