okus istoka
Yukiko Okudera, u svom hostelu ‘ToMaya’ održala gastro radionicu
Splitska škola sushija
Nakon male ceremonije
ispijanja čaja u potpunoj tišini,uslijedilo je veselo
druženje u kuhinji uz
spravljenje sushija -
neizbježnog zalogajčića
svake japanske ‘fešte’
piše
Nataša Reić Majer
 Na prostranom tepihu kleče dvije Japanke. Jedna u tišini polako jede neobičan kolačić od tijesta i graha, a druga, u drvenoj posudici laganim i odmjerenim pokretima od zelenog praha i vode spravlja vrući napitak. U pozadini široko rastvoren prozor s kojeg „puca“ pogled na Marjan, i Rivu. Tako je, vrlo striktnim običajem ispijanja čaja, započela mala škola spravljanja sushija koju je povodom japanskog Dana djevojaka, u svom malenom hostelu „ToMaya“ u centru Splita i u suradnji sa svojom gošćom, profesionalnom kuharicom Sakamoto Kumiko, za svoje učenike i ljubitelje kulture ‘Zemlje izlazećeg sunca’ organizirala Japanka Yukiko Okudera.
Ljubitelji japanske mange
- Asti šta me bole leđa, nisan navika ovako dugo klečat! - čuo se svako malo „bolni“ šapat nekog od polaznika, koji su u dugoj ceremoniji na podu strpljivo čekali na šalicu čaja. Većina je poštovala pravila šutnje za vrijeme trajanja običaja, no kolektivni uzdah olakšanja i veselo „brbljanje“ prolomilo se kada su krenuli prema kuhinji.
Tamo su nas Yukiko i Kumiko čekale s listićima nori algi, kuhanom japanskom rižom, tubicama wasabi umaka i mariniranom tunjevinom, osnovnim sastojcima od kojih se spravlja klasični japanski sushi - neizbježan zalogajčić svake japanske ‘fešte’ koji se služi hladan, uz soja umak, a u obliku minijaturne rolade.
- Sushi se najčešće radi s tunjevinom, no možete ga spravljati s inćunima, kozicama ili kombinirati s povrćem, doista je mnogo varijanti - naglasila je Yukiko, pojašnjavajući učenicima kako prije ručnog slaganja riže na traku nori alge, dlanove treba dobro namočiti u vodu prorijeđenu jabukovim octom.
Yukikina gošća, vrsna kuharica sa 16-godišnjim iskustvom, Kumiko, na japanskom je strpljivo pojašnjavala prisutnima kako smotati što čvršću „rolicu“.
 - Hai! - spremno su, uz još pokoju spretno izgovorenu rečenicu na japanskom, potvrđivali okupljeni Splićani, uglas pojašnjavajući kako su svi tu zapravo zbog ljubavi prema Japanu. I dok su neki poželjeli naučiti japanski nakon što su se godinama bavili istočnjačkim borilačkim vještinama, većina polaznika ipak otkriva da su svoju naklonost prema ‘Zemlji izlazećeg sunca’ razvili fascinirani animom i mangom (japanska supkultura animiranih likova i stripova). No nijedan od petnaestak polaznika tečaja nikada nije bio u Japanu.
- Bar 20 tisuća kuna treba za desetak dana Japana - nevoljko komentiraju, sretni što barem imaju Yukiko koja planira organizirati još ‘sushi partyja’.
Moje rolice su ispale toliko grozno da su inače ozbiljne Yukiko i Kumiko prasnule u smijeh glasno ih komentirajući na japanskom. Tko zna što su rekle. Ali lagana hrana, topla atmosfera i omamljivi sake (japanska rakija) pružili su mi nezaboravan doživljaj.
U điru po Rivi
•• Prvi put sam u Hrvatsku došla sredinom devedesetih, u Pulu, gdje sam radila kao volonter u izbjegličkom kampu. Nakon toga, često sam dolazila u Split i potpuno se zaljubila u ovaj grad. Odlučila sam iz rodnog Otobe Morioka doći živjeti tu, i prije četiri godine kupiti nekretninu, danas moj maleni hostel - sa šarmantnim naglaskom je pojasnila Yukiko, povjerivši kako, kada ne predaje japanski u školi za strane jezike, vrijeme provodi tipično po spli’ski: u điru po Rivi, ili na dugim kavama s prijateljima. |
|
![[Povratak na naslovnu stranu]](../inc/images/sdlogo-novo.gif)
1/1
