NAJBOLJI OD NAJBOLJIH DVOSTRUKI OSkAROVAC DANIEL DAY-LEWIS
SJAJI U AKTUALNOM KINOFILMU ‘BIT ĆE KRVI’
Posljednji
glumački car
Day-Lewisov impresivan rad pred kamerama ne može se nazvati običnim ‘igranjem’ likova, nego njihovim ‘postajanjem’
PIŠE MARKO NJEGIĆ
London, sredina šezdesetih. Biti (polu)Irac na ulicama engleske prijestolnice nije bilo lako. Ako ste klinac, i to iz imućne obitelji, bili ste kao stvoreni da se na vama iživljavaju vršnjaci ili stariji mulci. Takve ste nasilnike privlačili kao ulična svjetiljka pse. Stoga niste imali previše izbora. Mogli ste svakoga dana stoički trpjeti šaketanja i nakon povratka kući roditeljima lagati da ste se samo spotaknuli i opalili glavom o pod. Ili “(za)glumiti” glumu i početi se ponašati frajerski, pa da utjerate strah u kosti mangupima koji bi vam tako rado naudili.
Umoran od ponižavanja, jedan je dječak odlučio primijeniti potonju formulu. Međutim, u “ulogu” se toliko uživio da je i sam s vremenom počeo piti, pušiti, krasti. Riječju, postao je jedan od onih na koje su ga roditelji upozoravali. Bio je to Daniel Day-Lewis.
Metod, bez Ćirila
Desetljećima poslije, nakon njegove prve uspješne “uloge” s kojom je izvukao živu glavu, Daniel Day-Lewis (r. 1957.) nastavlja se “pretvarati” u glumljene likove. Najboljeg (filmskog) glumca današnjice, vjerojatno i uopće, još uvijek intrigiraju životi drukčiji od njegova, pa ih on djetinje radoznalo nastoji razotkriti i “proživjeti” na određeno vrijeme dok ih posve ne “izbaci” iz sebe. Zato se njegov fascinantan rad pred kamerama ne može nazvati običnim “igranjem”, nego istinskim “utjelovljenjem”, “postajanjem”. Kako bi što autentičnije odglumio stvarnu ličnost, Cristyja Browna, irskog slikara i književnika koji se hrvao s cerebralnom paralizom, u “Mojem lijevom stopalu” (1989.), njegovoj prvoj Oscarom nagrađenoj performansi, Day-Lewis takorekuć nije ni ustajao iz invalidskih kolica, dovodeći do ludila ekipu na setu. I ne samo to. Naučio je slikati lijevim stopalom i njime spuštati gramofonsku iglu na ploču poput kvadriplegičara Browna. Znao je, veli, da se to nije moglo učiniti i to ga je baš “napalilo”. Day-Lewisov “modus operandi” jasan je kao dan: on traži nemoguće uloge, po mogućnosti one američke, i nastoji ih ukrotiti, učiniti – mogućim.
Iako, tako, potječe iz ugledne artističke “otočke” obitelji (otac Cecil Day-Lewis bio je “poeta laureatum”, majka Jill Balcon glumica, djed Michael Balcon osnivač studija Ealing i producent Hitchcockovih filmova, sestra Tamasin snimateljica dokumentaraca, supruga Rebecca Miller redateljica i kći dramatičara Arthura Millera), a debitirao je u epizodici kao ulični huligan u “Sunday, Bloody Sunday” (1971.) Johna Schlesingera, te izgradio ime u britanskim produkcijama igrajući gay izgrednike (“Moja lijepa praonica”, 1985.), džentlmene (“Soba s pogledom”, 1985.) i kirurge razapete između Lene Olin i Juliette Binoche (“Nepodnošljiva lakoća postojanja”, 1988.), Amerika je kolala Day-Lewisovim venama. Daniel je zazirao od šekspirijanskog prvaka Laurencea Oliviera i njegovih savjeta (“Dobro nauči tekst i nastoj ne bubnuti o namještaj na sceni!”). Odrastao je idolizirajući De Nira i Branda, američke velikane i polaznike škole by Stanislavsky koji ih je naučio “metodi” – glumi čitavom dušom i tijelom.
Frustracija s fascinacijom
Unatoč tome što je kritičarka Paulina Kael svojedobno zapisala kako “nikad od njega dobroga glumca”, Day-Lewis je umijeće glumljenja podigao na još veću razinu od spomenutih singularnih talenata, portretirajući iznimno kompleksne, a kontrastne likove – kontrastne onoliko koliko su kontrastni svjetlo i tama – u filmovima velikih redatelja (Michael Mann, Jim Sheridan, Martin Scorsese), od Hawkeyea, akcijsko-romantičnog junaka zbog kojega su sve žene svijeta s razlogom zavidjele Madeleine Stowe kad joj je dobacio “I will find you! No matter how long it takes, no matter how far, I will find you!!!” i skočio niz vodopad u “Posljednjem Mohikancu” (1992.), do karizmatičnog Billa Mesara u “Bandama New Yorka” (2002.; vidi okvir).
Jedino se Day-Lewis uživljava u uloge s takvom predanošću da je sam pravio kanue, gulio krzna životinjama, živio u šumi nekoliko tjedana i nosio pušku svuda sa sobom, čak i na božićnu večeru, te praktički postao “crvenokožac” (“Posljednji Mohikanac”), zaključavao se u ćeliju i polijevao studenom vodom (“U ime oca”, 1993.), trenirao boks s profićima pune dvije godine (“Boksač”, 1997.), odbio odjenuti kaput usred ciče zime i nastavio snimanje slomljena nosa (“Bande New Yorka”), odnosno proveo šest mjeseci u potpunoj izolaciji (“Balada o Jacku i Rose”, 2005.). Upravo zbog toga, za njegovu se najbolju ulogu teško opredijeliti pored odličnih “tour de force” nastupa u Sheridanovoj trilogiji o problematičnim Ircima (“Moje lijevo stopalo”, “U ime oca”, “Boksač”), ili neslužbenom, mitološkom serijalu o rođenju i djetinjstvu Amerike (“Posljednji Mohikanac”, “Doba nevinosti”, “Bande New Yorka”).
To nas, konačno, dovodi do Day-Lewisove posljednje role – Daniela Plainviewa u izvrsnom filmu “Bit će krvi” Paula Thomasa Andersona, snimljenom prema romanu “Nafta” (1927.) Uptona Sinclaira. Ekstraordinarna u svakom smislu te riječi, Day-Lewisova vulkanska interpretacija frustrira i iscrpljuje gledatelja, ali ga istodobno fascinira i omamljuje, usisava u njegov nevjerojatni “one man show”. Daniel Plainview, naftni magnat na pragu 20. stoljeća, kada su naftna industrija i Amerika poprimali današnje konture, manijakalni je sociopat nagnan da uništi sve one koje bi mogao voljeti dok gomila profit i budan sanja “američki san” okupan u krvi.
Day-Lewis je Plainviewa odglumio fantastično, kao da mu se na uho derao pohlepni glas Humphreyja Bogarta, dok su mu se pred očima, pokraj “Blaga Sierra Madre” Johna Hustona, vrtjele i scene “Građanina Kanea”. Oscar je (ponovno) otišao u prave ruke. A sad kad ga je dobio, ostaje nada da na Day-Lewisovu novu ulogu nećemo čekati godinama. Svijet filma pomalo je dosadan bez njega.
Sveto trojstvo
•• 1. Bande New Yorka
U ulozi Billa Mesara, Day-Lewis je briljantno utjelovio svu mržnju, strast i “samoispravnost” američkih Iraca koji nastoje okolčiti pravo na zemlju koja ih baš i ne želi. Osim manijakalnog, repetiranog udaranja Leonarda DiCaprija glavom u glavu, pamti se njegova coolerska doskočica “Bene!” koju je ispalio u uvodnoj bitki dviju zaraćenih bandi. I krenuo klati sve što se kreće.
•• 2. Bit će krvi
Daniel Plainview je oličenje pohlepe i kapitalizma, ogledalo njegova prezenta i futura, a Day-Lewis je primjereno pohlepno ukrao čitav film i pojeo sve ostale glumce, uključujući i sjajnog Paula Dana. Halapljivo. Iz ljute gladi. Kao da godinama nije ništa stavio u usta.
•• 3. Moje lijevo stopalo
U rukama nekog drugog glumca, ovo je mogao biti festival patetike. Ipak, Day-Lewis je čovjeka zarobljenog u vlastitom tijelu odglumio iskreno, ne pokušavajući nas na silu dirnuti u srce. Učinio je to virtuozno, miješajući akutnu fizičku izopačenost s neotesanim ispoljavanjem mentalne okretnosti.
Jeste li znali da je...?
•• Daniel Day-Lewis od 1989. do 1994. godine bio u vezi s francuskom glumicom Isabellom Adjani, koja mu je rodila sina, a s kojom je prekinuo preko – faksa
•• navodno “šarao” s Juliette Binoche i Winonom Ryder, kolegicama iz “Nepodnošljive lakoće postojanja” i “Doba nevinosti”, a nije mu odoljeti mogla ni “zgodna žena” Julia Roberts
•• rođen na isti dan kad i njegova partnerica iz “Doba nevinosti”, Michelle Pfeiffer, te Uma Thurman i Jerry Seinfeld
•• zbog Roberta De Nira pogledao “Taksista” čak šest puta samo u prvom tjednu prikazivanja
•• od mlađe generacije njegov favorit bio pokojni Heath Ledger, kojemu je nedavno posvetio nagradu Ceha američkih glumaca
•• za osam tjedana naučio češki, iako nije trebao, za ulogu u “Nepodnošljivoj lakoći postojanja”
•• slušao Eminema kako bi se napumpao bijesom i ušao pod kožu “bandita New Yorka”, Billa Mesara
•• bio razmatran za ulogu Oscara Schindlera; prava je šteta što je nije prihvatio jer bismo u tom slučaju vidjeli glumački duel stoljeća – između njega i Ralpha Fiennesa
•• također bio u opciji za Isusa Krista u “Pasiji”, ali je prema riječima redatelja Mela Gibsona izgledao “preeuropski”
•• odbio glavnu ulogu (Aragorna) u “Gospodaru prstenova”, “Solarisu” i “Philadelphiji” za koju je Tom Hanks dobio Oscara, a on samo nominaciju (“U ime oca”)
•• Vincent Vega u “Paklenom šundu” jedina uloga za koju je pokazao zanimanje a da s njim nitko prethodno nije kontaktirao, no Quentin Tarantino već ju je “rezervirao” za Johna Travoltu
•• prvi neamerički glumac koji je osvojio dva Oscara; trebao je i više
•• nakon “Boksača” razmišljao o glumačkoj mirovini i bio viđen kako postolari negdje u Firenci; na našu veliku sreću - predomislio se
![[Povratak na naslovnu stranu]](../inc/images/sdlogo-novo.gif)
3/4
London, sredina šezdesetih. Biti (polu)Irac na ulicama engleske prijestolnice nije bilo lako. Ako ste klinac, i to iz imućne obitelji, bili ste kao stvoreni da se na vama iživljavaju vršnjaci ili stariji mulci. Takve ste nasilnike privlačili kao ulična svjetiljka pse. Stoga niste imali previše izbora. Mogli ste svakoga dana stoički trpjeti šaketanja i nakon povratka kući roditeljima lagati da ste se samo spotaknuli i opalili glavom o pod. Ili “(za)glumiti” glumu i početi se ponašati frajerski, pa da utjerate strah u kosti mangupima koji bi vam tako rado naudili. 
Zato se njegov fascinantan rad pred kamerama ne može nazvati običnim “igranjem”, nego istinskim “utjelovljenjem”, “postajanjem”. Kako bi što autentičnije odglumio stvarnu ličnost, Cristyja Browna, irskog slikara i književnika koji se hrvao s cerebralnom paralizom, u “Mojem lijevom stopalu” (1989.), njegovoj prvoj Oscarom nagrađenoj performansi, Day-Lewis takorekuć nije ni ustajao iz invalidskih kolica, dovodeći do ludila ekipu na setu. I ne samo to. Naučio je slikati lijevim stopalom i njime spuštati gramofonsku iglu na ploču poput kvadriplegičara Browna. Znao je, veli, da se to nije moglo učiniti i to ga je baš “napalilo”. Day-Lewisov “modus operandi” jasan je kao dan: on traži nemoguće uloge, po mogućnosti one američke, i nastoji ih ukrotiti, učiniti – mogućim. 
Unatoč tome što je kritičarka Paulina Kael svojedobno zapisala kako “nikad od njega dobroga glumca”, Day-Lewis je umijeće glumljenja podigao na još veću razinu od spomenutih singularnih talenata, portretirajući iznimno kompleksne, a kontrastne likove – kontrastne onoliko koliko su kontrastni svjetlo i tama – u filmovima velikih redatelja (Michael Mann, Jim Sheridan, Martin Scorsese), od Hawkeyea, akcijsko-romantičnog junaka zbog kojega su sve žene svijeta s razlogom zavidjele Madeleine Stowe kad joj je dobacio “I will find you! No matter how long it takes, no matter how far, I will find you!!!” i skočio niz vodopad u “Posljednjem Mohikancu” (1992.), do karizmatičnog Billa Mesara u “Bandama New Yorka” (2002.; vidi okvir). 
frustrira i iscrpljuje gledatelja, ali ga istodobno fascinira i omamljuje, usisava u njegov nevjerojatni “one man show”. Daniel Plainview, naftni magnat na pragu 20. stoljeća, kada su naftna industrija i Amerika poprimali današnje konture, manijakalni je sociopat nagnan da uništi sve one koje bi mogao voljeti dok gomila profit i budan sanja “američki san” okupan u krvi. 
