ZVIJEZDE NA ZALASKU TRAGOM ODLASKA DRAŽENA BUDIŠE IZ HSLS-a
Liberali od zore ‘92. do sumraka stranke
HSLS, stranka koja je nacionalizam Tuđmanova HDZ-a omekšavala liberalnim vrijednostima, danas je poklopac konzervativnoj i antieuropskoj politici HSS-a
Neki tvrde da “oproštajno pismo“ Dražena Budiše, kojim obznanjuje odlazak iz HSLS-a, predstavlja posljednji čavao zakucan na lijes liberalne ideje u Hrvata. Drugi, pak, tvrde da je ta ideja već davno prije preminula u hrvatskom političkom prostoru, odnosno da je nikada zapravo istinski nije ni bilo. Treći, međutim, smatraju da “era žutih“ tek dolazi. A četvrti, opet, drže da u Hrvatskoj već dugo vremena postoji solidna liberalna partija, samo se nekom zabunom ne zove tako, nego Hrvatska narodna stranka.
Pristaše ove posljednje teorije kao dokaz uzimaju činjenicu da u udruženju europskih liberala – koji pod imenom Europske liberalno-demokratske i reformske stranke (ELDR) okupljaju 51 liberalnu stranku iz više od 30 europskih zemalja i, s oko deset posto zastupnika, treća su po snazi politička grupacija u Europskom parlamentu – Hrvatsku predstavlja upravo HNS , štoviše, Vesna Pusić je i jedna od potpredsjednica europskih liberala.
– Liberalna ideja u Hrvatskoj je sve jača, a HSLS sve slabiji – smatra naš politički analitičar dr. Ivan Šiber.
– To izgleda kao paradoks, ali u svim tranzicijskim društvima nositelji liberalno-demokratskih tendencija su zapravo reformirani komunisti, koji su se morali demokratski dokazivati pred snagama koje su ih rušile. A snage koje su ih rušile to su činile s nekog polutotalitarnog modela, kao svojevrsni nacionalni pokreti: “Solidarnost“ u Poljskoj, “Forum“ u Mađarskoj, DEMOS u Sloveniji, pa i HDZ u Hrvatskoj.
Nesuđeni pobjednici
Čak ni njihovi politički protivnici ne mogu poreći važnu ulogu koju je HSLS imao u prvim godinama mlade hrvatske demokracije. Ne samo što je HSLS prva demokratska stranka osnovana u Republici Hrvatskoj (službeno začeta 20. svibnja 1989. pod imenom “Hrvatski socijalno-liberalni savez“, s prvim predsjednikom Slavkom Goldsteinom, kojega 1990. zamjenjuje Budiša), nego je ova stranka dobrim dijelom 90-ih bila vodeća opozicijska partija, koja je tvrdi nacionalizam Tuđmanova HDZ-a uspijevala oplemeniti euro-civilizacijskim vrijednostima (poput poštovanja ljudskih prava i pravne države, jasnoga govora o sukobu s Muslimanima itd.), s realnim izgledima da jednog dana, kad se političko stanje u zemlji i regiji stabilizira, preuzme i samo kormilo hrvatske politike, kako je to npr. nakon izbora 1992. nagovještavao dr. Ivan Perić u svojoj knjizi “Birači u Hrvatskoj: opredjeljenje na izborima 1920.-1995.“:
“Ova stranka (HSLS, op. D.P.) predstavlja pojavu koja zaslužuje pažnju zbog dinamike koju je u posljednje dvije godine pokazala u širenju utjecaja među biračima. Dok SDP smanjuje svoj utjecaj na biračko tijelo, a vladajući HDZ održava već stečene pozicije bez dinamike porasta, HSLS čini najveći pomak od 3,19% osvojenih glasova 1990. godine na gotovo 16% dvije godine kasnije. Iako zaostaje za vladajućom strankom, HSLS pokazuje svoj utjecaj na birače u stupnju koji je diferencira od svih ostalih stranaka. To je indikator koji upozorava na to da se radi o političkoj stranci koja bi na našem tlu mogla vršiti proboje u osvajanju vlasti i otvoriti reforme neophodne ovom društvu.“
Kao što znamo, taj dan nikad nije došao, a ako je nekad i bio blizu, to se danas čini svjetlosnim godinama daleko.
Raskol s Gotovcem
– Kad je HSLS na izborima 1992. dobio 17 posto glasova, oni nisu osvijestili da to nije biračko tijelo HSLS-a, nego ono koje je bježalo od tada napadanog SDP-a, a nije htjelo ući u nacionalistički HDZ – kaže dr. Šiber. – A kako je SDP potom godinama jačao i rastao, biračko tijelo mu se vraćalo, a da HSLS nije činio ništa da ga zadrži. Većina promatrača smatra da ključnu točku nakon koje počinje sunovrat liberalne opcije u Hrvata predstavljaju izbori 1995. godine, kada su sve opozicijske stranke Budiši nudile zajednički izlazak, s time da on bude prvi na listi: kako znamo, Budiša je taj prijedlog odbio, a HSLS na izborima pada na 11 posto glasova, i zapravo nikad više ne uspijeva dosegnuti razinu iz 1992. godine. Nakon tih izbora dolazi do poznatog unutarstranačkog sukoba između Dražena Budiše i Vlade Gotovca: potonji čak u razdoblju između veljače 1996. i studenoga 1997. vodi stranku, da bi se sve završilo potpunim raskolom i odvajanjem Gotovca i njegovih simpatizera u Liberalnu stranku (LS).
“Labuđi pjev“ HSLS-a zabilježen je na trećesiječanjskim izborima 2000. godine, kad “povijesna koalicija“ liberala i socijaldemokrata pobjeđuje i preuzima vlast zajedno s još četiri manje stranke, ali Dražen Budiša ostaje bez priželjkivanog stolca predsjednika Republike: u furioznoj kampanji pobjeđuje ga sadašnji predsjednik Stjepan Mesić, i time se, kako kaže Šiber, na neki način “miješa sudbina građanina Budiše i sudbina HSLS-a“.
Trgovački obrt
Taj povod Budiša uskoro i nalazi u haaškim suđenjima hrvatskim generalima i doista napušta koalicijsku vladu. Na idućim izborima 2003. godine HSLS izlazi zajedno s Demokratskim centrom (DC) i doživljava neuspjeh, nakon čega se Budiša povlači s mjesta predsjednika stranke, a na izborima 2007. nastupa s HSS-om i uspijeva se “ušuljati“ u Vladu na krilima Sanaderova straha pred Milanovićem. Vraćanje na nekadašnje pozicije nije postignuto ni vraćanjem LS-a pod skute partije u veljači 2006. godine.
– Već u kampanji s DC-om 2003. godine HSLS postaje u nekim elementima čak i desniji od HDZ-a, tako da je na zalaganju za liberalne vrijednosti zapravo HNS, a ne HSLS, pokupio one birače koje je SDP izgubio – smatra Šiber. – S druge strane, na izborima 2007. godine propadanje HSLS-a se nastavlja i on postaje samo ukras konzervativnoj i antieuropskoj politici HSS-a. Objektivno, HSLS je na zalasku, odnosno na izdisaju, osim u Bjelovaru i Varaždinu.
Mnogi će reći da je HSLS od početka bio osuđen na “lagano umiranje“ upravo zbog unutrašnje konfliktnosti svojih temeljnih političkih odrednica: javnost se često pitala kako netko istodobno može biti i S(ocijalan) i L(iberalan), a pogotovo kako netko ponikao iz liberalne doktrine – čija je osnovna premisa da zajednica ne može biti iznad pojedinca – može istodobno biti i H(rvatski), čime se sugerira da je određena vrsta zajednice (nacionalna država) ipak iznad pojedinca. Tako fluidna svjetonazorska osnova stranke – koja je podsjećala na trgovačke obrte koji se registriraju na sve i svašta, od prodaje banana do pedikerskih usluga – vjerojatno je i razlog tolikih unutarstranačkih trvenja i raskola, pa je HSLS u prvoj fazi funkcionirao kao kadrovska baza desnice (HDZ-a, HSP-a), poslije i ljevice (HNS-a, čak i SDP-a), dok danas funkcionira kao “poklopac“ HSS-u.
Budiša dijeli sudbinu ‘proljećara’
•• Dražen Budiša, kao tragični gubitnik hrvatske politike, na neki način dijeli sudbinu ostalih protagonista hrvatskog proljeća, koji su od početka samostalne Hrvatske marginalizirani na političkoj sceni, od braće Veselica do Mike Tripala i Savke Dabčević-Kučar. A Budišin negativni doprinos ideji liberalizma je u tome što je nacionalna isključivost njegova HSLS-a gurnula u drugi plan priču o ljudskim pravima i drugim temeljnim liberalnim vrijednostima. Najveći kompliment koji bih mogao dati Budiši jest da je on desni centar, što je sasvim legitimno, ali je problem u tome što je sama liberalna ideja, povijesno gledajući, lijeva ideja, jer se suprotstavlja konzervativizmu – smatra dr. Ivan Šiber.
![[Povratak na naslovnu stranu]](../inc/images/sdlogo-novo.gif)
Neki tvrde da “oproštajno pismo“ Dražena Budiše, kojim obznanjuje odlazak iz HSLS-a, predstavlja posljednji čavao zakucan na lijes liberalne ideje u Hrvata. Drugi, pak, tvrde da je ta ideja već davno prije preminula u hrvatskom političkom prostoru, odnosno da je nikada zapravo istinski nije ni bilo. Treći, međutim, smatraju da “era žutih“ tek dolazi. A četvrti, opet, drže da u Hrvatskoj već dugo vremena postoji solidna liberalna partija, samo se nekom zabunom ne zove tako, nego Hrvatska narodna stranka. 
Tuđmanova HDZ-a uspijevala oplemeniti euro-civilizacijskim vrijednostima (poput poštovanja ljudskih prava i pravne države, jasnoga govora o sukobu s Muslimanima itd.), s realnim izgledima da jednog dana, kad se političko stanje u zemlji i regiji stabilizira, preuzme i samo kormilo hrvatske politike, kako je to npr. nakon izbora 1992. nagovještavao dr. Ivan Perić u svojoj knjizi “Birači u Hrvatskoj: opredjeljenje na izborima 1920.-1995.“: 
Većina promatrača smatra da ključnu točku nakon koje počinje sunovrat liberalne opcije u Hrvata predstavljaju izbori 1995. godine, kada su sve opozicijske stranke Budiši nudile zajednički izlazak, s time da on bude prvi na listi: kako znamo, Budiša je taj prijedlog odbio, a HSLS na izborima pada na 11 posto glasova, i zapravo nikad više ne uspijeva dosegnuti razinu iz 1992. godine. Nakon tih izbora dolazi do poznatog unutarstranačkog sukoba između Dražena Budiše i Vlade Gotovca: potonji čak u razdoblju između veljače 1996. i studenoga 1997. vodi stranku, da bi se sve završilo potpunim raskolom i odvajanjem Gotovca i njegovih simpatizera u Liberalnu stranku (LS).
