Škola i zdravstvena
stanica - dvije institucije
iz ostavštine Ivana
Meštrovića - su zaštićeni
spomenici kulture što
se teško može shvatiti
iz njihovog sadašnjeg
stanja. Meštrovićev
Mauzolej, obnovljen
nakon rata, ne radi
vikendom i praznikom!
PIŠE EDA VUJEVIĆ
Tko zna što bi slavni i slavljeni kipar Ivan Meštrović rekao da mu se vratiti s onoga svijeta. Ako ništa, vjerojatno bi ga makar utješila činjenica što mještani Otavica imaju stav o stanju dijela njegove ostavštine koja je prepuštena propadanju i nemaru i što taj stav otvoreno izražavaju. U Otavicama kod Drniša, osim crkvice Presvetog Otkupitelja, poznatijoj kao Meštrovićev Mauzolej, još su tri zgrade napravljene po zamisli poznatog kipara.
Jedna od njih je obiteljska kuća koja je u privatnom vlasništvu i u njoj žive nasljednici Meštrovićevog brata. Druga je nekadašnja antimalarijska zdravstvena stanica, ali i škola za koju je Ivan Meštrović 1931. godine kad su Otavice brojale 564 stanovnika naspram sadašnjih 190, ne samo sačinio projekt nego i ustupio zemljište.
Škola i zdravstvena stanica su zaštićeni spomenici kulture što se teško može shvatiti iz njihovog sadašnjeg stanja. Obje ove zgrade su, baš kao i Mauzolej i privatna kuća obitelji Meštrović, tijekom rata bile devastirane no država je na zdravstvenu stanicu i staru školu, premda su u njezinome vlasništvu, očito zaboravila.
Mauzolej je obnovljen nakon rata no mještani Otavica drže kako Fundacija Ivana Meštrovića ovaj kulturni spomenik i potencijalni turistički biser neadekvatno tretira te su najavili postavljanje sličnog putokaza i pored njega te su još prošlog ljeta najavili kako će se za pomoć obratiti europskim institucijama. O odnosu države spram crkvice Presvetog Otkupitelja, odnosno Mauzoleju Ivana Meštrovića, možda najbolje govori i podatak kako je sam Mauzolej otvoren posjetiteljima u radne dane od deset do 14 sati, a da neradnim danima kao ni državnim praznicima, kad bi po logici stvari veći broj ljudi mogao posvetiti više vremena izletima, Mauzolej uopće ne radi. Za posjetitelje je zadužen jedan jedini čovjek, domar, a o stručnom vodiču nema ni govora. Oni posjetitelji i poštovatelji djela Ivana Meštrovića koji nisu upoznati s ‘uredovnim vremenom’ muku muče kad se u sunčano popodne zateknu u Otavicama. Domara nema, ključa nema, vrata su zaključana...
Drniš: ‘Pasionska baština’
posvećena hrvatskom kiparu
•• Najvažnija kulturna manifestacija u Drnišu “Večeri pasionske baštine”, koju sedam godina organizira Pučko otvoreno učilište, ove je godine posvećena 125. obljetnici rođenja slavnog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića.
– Cilj Večeri pasionske baštine jest glazbeno, likovno i literarno promišljanje korizme, a obuhvaća obrede vezane uz Kristovu muku i uskrsnuće.
Početak je u nedjelju 2. ožujka, a do 14. ožujka sav program odvijat će se u crkvi sv. Ante – kazao je drniški pjesnik Miljenko Galić, pod čijim se umjetničkim vodstvom održava svih pet večeri.
Večeri pasionske baštine svojim koncertom otvara prvostolni mješoviti zbor Sv. Dujma iz Splita, pod ravnanjem don Šime Marovića. U programu će nastupiti i teolog dr. Ante Mateljan, te Tomislava Lojić za klavirom.
Iz bogatog programa izdvajamo i gostovanje splitskog zbora Chorus Spalatensis, akademskog slikara Josipa Botterija Dinija, Mješovitog pjevačkog zbora KUD-a INA i Hrvatskog baroknog ansambla iz Zagreba, a posljednjeg će dana pod ravnanjem maestra Ljube Stipišića Delmate nastupiti četiri klape: Rab, Kristofor, Eufemija i ženska klapa Sozal.
![[Povratak na naslovnu stranu]](../inc/images/sdlogo-novo.gif)
Tko zna što bi slavni i slavljeni kipar Ivan Meštrović rekao da mu se vratiti s onoga svijeta. Ako ništa, vjerojatno bi ga makar utješila činjenica što mještani Otavica imaju stav o stanju dijela njegove ostavštine koja je prepuštena propadanju i nemaru i što taj stav otvoreno izražavaju. U Otavicama kod Drniša, osim crkvice Presvetog Otkupitelja, poznatijoj kao Meštrovićev Mauzolej, još su tri zgrade napravljene po zamisli poznatog kipara.
O odnosu države spram crkvice Presvetog Otkupitelja, odnosno Mauzoleju Ivana Meštrovića, možda najbolje govori i podatak kako je sam Mauzolej otvoren posjetiteljima u radne dane od deset do 14 sati, a da neradnim danima kao ni državnim praznicima, kad bi po logici stvari veći broj ljudi mogao posvetiti više vremena izletima, Mauzolej uopće ne radi. Za posjetitelje je zadužen jedan jedini čovjek, domar, a o stručnom vodiču nema ni govora. Oni posjetitelji i poštovatelji djela Ivana Meštrovića koji nisu upoznati s ‘uredovnim vremenom’ muku muče kad se u sunčano popodne zateknu u Otavicama. Domara nema, ključa nema, vrata su zaključana... 
