meštar prije 1990. bilo je 20 gradskih barbira, a sad tek nekoliko
Žickova barbirija
brije i šiša 120 godin
Uništili su nas veliki
najmovi, kad smo Gradu
plaćali, bilo je lakše.
Druga stvar je što više
nema škole za brijače, već
se samo frizeri obrazuju.
Sumnjam da će me itko
naslijediti – kaže Žicko
piše saša horvat
Ma kakva politika u butigu! U ono vrime se nije smilo o tome pričat, možda kad nas je bilo dvoje, ali utroje nikako, pa smo pričali o sportu, kazao nam je 54-godišnji Žicko Dragan Knezović, vlasnik brijačke radnje “Žicko” u Hrvojevoj ulici, kraj Pazara, koja šiša i brije Splićane više od jednog stoljeća.
– Da je gazda Miro Martić živ, imao bi 91 godinu, a još se njegov otac bavio ovim zanatom. Šegrt Jere Lucić ga je naslijedio, a ja njega 2000. godine, tako da ova radnja postoji sigurno priko 120 godina – kazao je brijač Žicko, dodavši kako je kao šegrt počeo raditi 70-ih godina. – A bilo je krvi, jednoga sam poslao i na Hitnu, dok nisam naučio zanat. Ujutro bih od 7 do 10 radio, pa u školu, pa doma na ručak, a onda opet u radnju do 20 sati navečer, a i dan danas radim dvokratno – prisjetio se Žicko. Prije Domovinskog rata u užoj jezgri Splita bilo je 20-ak brijačkih salona, a danas se mogu izbrojiti na prste jedne ruke.
– Uništili su nas veliki najmovi. Kad smo Gradu plaćali, onda je bilo lakše, ali sada privatnim osobama... Druga stvar je što više nema škole za brijače, već se samo frizeri obrazuju. Sumnjam da će me itko naslijediti jer mi je jedan sin otišao u škole, drugi je pomorac, a šegrta nema. I reklamu su nam skinuli, a inspektor mi je tija skinut i znak brijača ispred radnje, zvan bakankin, ali kad sam objasnio kako je to još jedini takav u Splitu, odustao je – kazao je Žicko.
– Prije je bilo više svita, a svaki kvart je imao svog brijača i nije se išlo u drugog. Ovdi su se ljudi nalazili, zezali, vikali, nekoga uhvatili u đir, pa na kraju zapivali. Najčešće su dolazili abonati, ljudi koji su imali mjesečnu pretplatu, pa kad bi im došla plaća, platili bi. Danas je manje svita, pa kad nema nikog, igram šah s jednom neznalicom – našalio se Žicko, dodavši kako su turisti česti gosti, pa se u radnji slikavaju.
Slučajni gost radnje Stjepan Kovačević, koji je strpljivo čekao da završimo razgovor, kazao je:
– Ovdi najbolje šišaju ćelavije ljude, a od 1961. godine samo se ovdi šišam i nigdi drugdi!
Stoga smo pitali Žicka što je potrebno za bit dobar brijač:
– Dobra ruka je najvažnija, a triba znat i sa čovikom popričat. Klasične britve se više ne proizvode, a nema više ni meštra za naoštrit ih, pa se koriste žileti, a cijene se nisu mijenjale već 12-13 godina, tako da je brijanje i dalje 30, a šišanje 40 kuna.
Špica
•• Stari Splićani su radili šest dana, a na sedmi dan se išlo u crkvu i na Rivu te su željeli izgledat kako triba. U subotu bi bila velika gužva, pa su cijene bile 50 posto veće, kako ne bi bilo previše svita da stignemo sve sredit, ispričao je Žicko.
![[Povratak na naslovnu stranu]](../inc/images/sdlogo-novo.gif)
– A bilo je krvi, jednoga sam poslao i na Hitnu, dok nisam naučio zanat. Ujutro bih od 7 do 10 radio, pa u školu, pa doma na ručak, a onda opet u radnju do 20 sati navečer, a i dan danas radim dvokratno – prisjetio se Žicko. Prije Domovinskog rata u užoj jezgri Splita bilo je 20-ak brijačkih salona, a danas se mogu izbrojiti na prste jedne ruke.
