Trebao je to biti dan opuštanja za malu koloniju hrvatskih novinara na Kosovu, ali su povijesne silnice koje su upravo eksplodirale nad Kosovom učinile drukčije, i taj toliko žuđeni utorak u selu Cernice kod Gnjilana, dva dana nakon što je Kosovo proglasilo nezavisnost, izrodio se u dan najveće tuge: tog utorka smo se, naime, neopozivo uvjerili da je srpsko-albanski suživot na Kosovu, ako je ikada i postojao, u ovom trenutku samo apstraktna imenica.
Žukani i škije
A sva trojica su nam rekli isto, neovisno jedan o drugome: i Albanac Samir iz prištinske podružnice beogradske nevladine udruge Fond za humanitarno pravo, i Bošnjak Senad koji radi za jednu međunarodnu organizaciju u Prištini, i Srbin Mihajlo koji radi za jednu drugu međunarodnu organizaciju. Svu trojicu pitali smo isto: “Ima li neko selo na Kosovu gdje Srbi i Albanci žive zajedno?” I sva trojica su, ne znajući jedan za drugoga, kazali isto: “Ima selo Cernice kod Gnjilana.”
Trebalo nam je to selo, jer smo danima prije toga bili u svojevrsnom limbu kosovske stvarnosti, suočeni s dva potpuno oprečna svijeta na istom prostoru.
Svako popodne i večer hodali smo prištinskim ulicama u kotlu slavljeničkih petardi i raketa, da bismo iduće jutro odlazili u sjevernu Mitrovicu na prosvjedne mitinge Srba. U Prištini smo svjedočili scenama apsolutne euforije, kao iz hrvatskih gradova s početka 90-ih, a u sjevernoj Mitrovici svjedočili smo bijesnoj rulji koja pjeva “Ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji” i političkim govorima kao iz druge polovine 80-ih, kad je Slobodan Milošević tek dolazio na vlast i počinjao pumpati opasni “kosovski koktel”. U geometriji se takva slika izražava sa dva paralelna pravca koja se sijeku u beskonačnosti, ali ovdje na terenu, među kosovskim gudurama, izgledalo je da se albanski i srpski pravac ne sijeku nigdje, osim možda na polovini Ibarskog mosta u Mitrovici, ali taj most s obje strane čuvaju vojnici KFOR-a.
Činilo se da najmanje jedna od tih stvarnosti mora biti lažna, iako su obje bile istinite, ali je ta “svakodnevna dvostrukost” činila košmar u našim glavama, i zato nam je trebalo selo Cernice kod Gnjilana, da vidimo albanske i srpske seljake kako zajedno žive i rade, oru i piju, ili što već rade ljudi na selu.
- Teško ti je to opisati - govori nam Mihajlo dok se vozimo prema selu. - Srbi Albance pogrdno zovu “žugani”, što znači “šuge”, a Albanci Srbe pogrdno zovu “škije”, što je otprilike slično.
Krenuli smo od srpske osnovne škole “Branko Radičević”, ali čim smo izašli iz automobila pred dvorišna vrata škole izašao je direktor Ljubiša Petrović, i bilo je jasno da atmosfera neće biti onakva kakvu smo očekivali.
- Ne možete ući, nema priče - reče čovjek, zatvarajući nam vrata pred nosom. - Gdje ste bili prije? Gdje ste bili u nedjelju od tri popodne kad su proglasili tu svoju državu, kad se pucalo po selu?
- Jesu li vaši susjedi iz sela pucali? - pitamo.
- Nema priče, rekao sam - ponovi čovjek.
- Jesu li se učenici prepali? - inzistiramo mi, a direktor samo mahne rukom, dajući nam znak da odemo.
- A koliko ima djece u školi? - pokušavamo zaobilazno.
- Koliko Bog da - reče čovjek, više ogorčeno nego osorno. - Što niste prije došli, sad je gotovo.
- Ovde se svakome plače - neočekivano prozbori starac koji je stajao kraj direktora i dotad šutio. - Kakav je to život kad ja mogu da hodam samo jednom ulicom u selu, od rijeke do crkve i natrag? Kakav je to život?
I starac se okrene i ode svojim putem, direktor se okrene i ode u školu, a mi se vratismo u automobil i za stotinjak metara naletjesmo na istog albanskog policajca koji nas je ranije uputio gdje je srpska škola u selu.
- Nisu vas pustili u školu? - čudi se policajac. - Zašto?
- To smo mi vas htjeli pitati - kažemo.
- A oćete da vam pokažem gdje je bila zajednička škola, ali Srbi nisu htjeli da puste djecu? - nudi čovjek, sugerirajući da postoji još barem jedan kut gledanja.
- Oni kažu da mogu hodati samo jednom ulicom u selu, od rijeke do crkve - kažemo mi.
- Kako? - policajac je izgledao istinski zgranut. - Pa ovdje je sve slobodno, mogu hodati kud žele.
- Idemo mi u Parteš, to je srpska enklava u blizini, ima pet hiljada ljudi - šapne Mihajlo.
Novinari i okupatori
Putem do Parteša raspravljamo kako je moguće da je onaj albanski policajac izgledao tako zgranut kad je čuo da Srbi ne izlaze iz svoje ulice: je li nedjeljna slavljenička pucnjava iz albanskog dijela sela narušila dotadašnju etničku harmoniju, ili te harmonije nije ni bilo?
- Možda su obojica u pravu - predlaže kolega Boris iz “Novog lista”. - Možda Albanac stvarno misli da Srbi mogu slobodno hodat svuda, a Srbi stvarno nemaju osjećaj da mogu.
Mihajlo nas obavještava da je upravo telefonski dogovorio da nas u osnovnoj školi u Partešu primi profesorica srpskog jezika Vesna Jovanović, koja je šest godina bila zastupnica u kosovskoj skupštini, i da se s tim složio i lokalni koordinator vlade Srbije za školstvo. I stvarno, nešto kasnije pred osnovnom školom “Dositej Obradović”, koju zajedno pohađa oko 400 srpskih učenika i srednjoškolaca, dočekuje nas profesorica Jovanović i poziva unutra. Ali to se pokazalo neizvodivim: s unutrašnje stane staklenih školskih vrata ukazao se krupni postariji muškarac koji je stao urlati na nas:
- Ti možeš ući - obrati se Vesni - ali oni ne mogu.
- Šta ti je? - pita ga Vesna.
- Okupatorima nema mesta u školi! - viknu čovjek i zalupi nam vrata pod nosom.
- Ama šta je tebi, budalo jedna? - vikne i Vesna. - Ovo su novinari, koordinator je dozvolio da posete školu, miči se!
- Boli me uvo za koordinatora - drekne čovjek. - Neka odmah odu!
- Čekajte da vidim - šapne nam Vesna i uđe u školu.
Za to vrijeme školski prozori napunili su se radoznalim učenicima koji su u našem pravcu izvikivali “Kosovo je Srbija”, dok je onaj tip nervozno šetao s druge strane vrata. Konačno, Vesna se vraća, sva zadihana:
- Neverovatno! - kaže. - Koordinator je dopustio da uđete i sad se zaključao u WC, a ovaj ne pušta.
- A ovaj gospodin je direktor? - pitamo.
- Domar, čoveče - reče Vesna, ispričavajući nam se za ove neugodnosti, kao da je ona kriva, i kao i da mi nismo nju doveli u očitu neugodnost.
Svjedočili smo drami ljudske preobrazbe u nesretnim vremenima, kad autobusni šoferi postaju generali, a pekači pizza ministri obrane, jer je jedino u takvim vremenima moguće da najneobrazovaniji zaposlenik obrazovne institucije preuzima vlast u toj istoj instituciji, dok se vladin koordinator školstva, kao službeni predstavnik države, u WC-u skriva i od novinara, i od siledžije, i od preteškog zadatka koji mu je povijest natovarila na leđa...
Zovemo Vesnu u neki kafić na razgovor, ali ona sad ima nastavni sat, pa sama predlaže da razgovor obavimo tu ispred škole. Od nje doznajemo i za mogući razlog onakvog ponašanja direktora škole u Cernici: Vesna nam odaje da su mu Albanci prije nekoliko godina ubili sina upravo na istom mjestu gdje smo htjeli razgovarati s njim, ispred dvorišnih vrata škole.
- Sloboda kretanja? Možemo normalno hodati, Parteš je etnički čisto srpsko selo, nismo izmiješani kao u Cernici - kaže Vesna.
- A možete li u Prištinu? - pitamo.
Ovo je geto
- Ne. Nažalost, ne znam dobro albanski jezik pa bi me odmah provalili, a i naše tablice na autu nisu kosovske nego srpske, pa izbjegavamo i prolaziti gradovima. Kad sam bila u kosovskoj Skupštini, šest godina sam putovala uz pratnju specijalne policije, ali sama se ne bih usudila. Pitamo Vesnu kako gleda na perspektivu Kosova i međuetničkog života nakon proglašenja nezavisnosti.
- Ne znam. Mislim da je ovo riješilo status Albanaca, ali su naši problemi zamrznuti, a ne riješeni. Ovo je geto, mi iz sela ne koristimo bolnicu u Gnjilanima koja je samo sedam kilometara odavde, nego idemo u Srbiju, u bolnicu u Vranje, koje je udaljena sat i 15 minuta vožnje. Otkad su proglasili državu, Albanci prolaze kroz selo sa zastavama, i to ljude ovdje uznemiruje. Mi ne idemo u albanske sredine, ne provociramo, točno znamo gdje nam je mjesto. Ne znam, sve više ljudi iz sela prodaje imanja, odlaze...
Uto u školsko dvorište stupi pravoslavni svećenik i krene prema školi, očito na sat vjeronauka.
- Pomaže Bog! - kaže Mihajlo, i mi se okrenemo svećeniku u želji da porazgovaramo, ali prota samo odmahne rukom i prođe pokraj nas kao pored turskog groblja.
- Postoje dvije istine, albanska i srpska - nastavi Vesna priču - i to onemogućuje suživot. Nažalost, ni mi ranije, ni Albanci danas nismo smogli snage da čujemo i drugu istinu. Međunarodna zajednica je povjerovala Albancima, a mišljenje je Srba da će jednog dana povjerovati nama.
Pitamo Vesnu znači li to da je nakon proglašenja nezavisnosti Kosova započeo paralelni život dviju etničkih zajednica.
Mihajlova tuga
- Nije počeo, nego nikad nije ni prestao. Albanci nikad nisu prihvatili institucije srpske države, a mi nismo prihvatili njihove privremene institucije, a kamoli njihovu državu. Taj trenutak iza školskih vrata opet se pojavi domar i krene urlati:
- Nemoj da mi radiš intervju s okupatorom ispred škole! Vodi ih kući! - viče.
- Ama ovo su novinari, kakvi okupatori - ponovi mu Vesna.
- Ne znam ja koji su, oni su za mene svi okupatori, uzeli nam Kosovo, bre...
Mi pogledamo Mihajla, i Mihajlo kimne glavom: vrijeme je da odemo. Vesna se ponovno ispričava, kao da je ona kriva.
- Možemo li još negdje po selu? - pitamo Mihajla, dok gledamo skupine srpskih muškaraca kako se lagano okupljaju uz jedinu cestu koja vodi iz sela.
- Bolje ne - reče Mihajlo, motreći seljane. - Nije dobro, bolje da palimo za Prištinu.
Na povratku smo mogli osjetiti i Mihajlovu tugu - koja je vjerojatno jednaka osjećaju svih ljudi s nevladine scene koji su godinama radili na pomirenju i suživotu na Kosovu - jer je zajedno s nama bio prisiljen gledati kako se višegodišnji trud pokazuje uzaludnim, jer se taj suživot raspada kao stari traktor.
Poslije, kad smo dovezli Mihajla kući, nakon što nas zovne na piće, a mi odgovorimo da moramo pisati izvještaje za svoje redakcije, on trči u kuću i nosi nam bocu makedonskog vina, jer zna da ovakvu tugu moraš u nečemu utopiti, radije nego da utapaš živog čovjeka u rijeci Ibar, ili u bilo kojoj drugoj kosovskoj lokvi, samo zato što je “žukan” ili “škija”.
Istina ‘Postoje dvije istine, albanska i srpska, i to onemogućuje suživot’.
![[Povratak na naslovnu stranu]](../inc/images/sdlogo-novo.gif)
1/7
Pitamo Vesnu kako gleda na perspektivu Kosova i međuetničkog života nakon proglašenja nezavisnosti.
Taj trenutak iza školskih vrata opet se pojavi domar i krene urlati:
