Slobodna Dalmacija

Kosovo izišlo iz podruma

O tome kako su Albanci preživljavali u godinama Miloševićeva terora, vjerojatno će se snimati filmovi. Nakon što je izbačen s fakulteta zbog toga što je Albanac, profesor ‘držao’ u podrumu ilegalnu školu engleskog jezika, a oftalmolog očnu kliniku

Jesi ti to iz Hrvatske? – pita me ljutito službenik na recepciji prištinskog hotela “Grand”, dok vani odjekuje od petardi i raketa kojima Kosovari slave upravo proglašenu nezavisnost. – Kako ono pobijediste Englesku na Wembleyju? Sramota, brate, dotad sam navijao za vas, ali sam prestao.
– Zašto ste prestali? – upitah, misleći da se čovjek šali i da samo glumi da je ljut.
– Kako zašto? Pa pustili ste Rusiju, a znaš da su oni sa Srbima ko prst i nokat. Što niste odigrali 2:2, vama je bilo svejedno. Sramota, brate.
Tek tad sam shvatio da se čovjek uopće ne šali, jer u etničkoj utakmici na Kosovu vrijede neka druga pravila nego u sportu: čak ni u trenucima slavlja nema oprosta.

– Nas je spasio Milošević. Da nije bilo njega, nikad mi ne bismo dobili državu – govori mi postariji taksist dok me vozi kroz pravi špalir od tisuća mladih Albanaca koji su nakon vijesti o proglašenju države potpuno zakrčili sve ulice u središtu Prištine. Pitam ga kako komentira potez kosovskog premijera Hashima Thacija koji je nekoliko dana uoči proglašenja nezavisnosti posjetio centralnu srpsku enklavu na Kosovu i jednom srpskom seljaku darovao traktor.
– Šta da ti kažem: Thaci bi ga prije zaklao nego mu dao traktor, ali ne može zbog Amerike.
Ako se čovjek kreće po cijelom Kosovu, vrlo brzo uvidi da u najmlađoj državi svijeta vlada potpuna shizofrenija: Albanci u Prištini i drugim kosovskim gradovima slave uz bubnjeve i američke zastave, a Srbi u Mitrovici i sjevernim enklavama prosvjeduju uz zviždaljke i zastave Ruske Federacije. Priština je ukrašena transparentima “Neovisno Kosovo” i slikama Hashima Thacija, dok je sjeverna Mitrovica ukrašena transparentima “Kosovo je duša Srbije” i posterima Šešeljeva radikala Tomislava Nikolića.
Granicu između Kosova i Srbije Albanci zovu “granicom”, a Srbi “administrativnom crtom“. U Prištini je novčana valuta euro, u sjevernoj Mitrovici u optjecaju su još uvijek jugoslavenski dinari, kao u Srbiji, a tako je i s automobilskim pločicama, društvenim običajima i ženidbenim drugovima: svak ima svoje. Dva su naroda nepomirljivo zavađena, i samo bi ih dragi Bog, kad bi htio, mogao približiti jedne drugima.

Rudari

– Oće Bog da plati našu krv i mučenje – kaže 70-godišnji Miljazim Suma, umirovljeni albanski rudar i jedan od sudionika legendarnog osmodnevnog štrajka glađu rudara Starog trga iz 1989., nakon čega ga je Milošević strpao u zatvor skupa s ostalim rudarima. I dok nam demonstrira kako je u srbijanskim zatvorima po pet sati dnevno morao stajati ukoso, glavom upirući u zid do iznemoglosti, pitamo ga jesu li rudari Starog trga dobili kakvu nagradu od kosovske države, kao svojevrsni “prvoborci za albansku stvar”.
– Nisam dobio ništa osim penzije od 40 eura, ali ništa ni ne očekujem – kaže Miljazim. – Neću nikakvu nagradu, samo da mi država zaposli dva sina. Imam četiri sina nezaposlena, neka mi zaposle dva. Ma neka zaposle bar jednoga, da lakše živimo.

Nekadašnji direktor rudnika Stari trg Burhan Kavaja, koji je zbog istog štrajka u Miloševićevim zatvorima proveo 14 mjeseci, ima mirovinu od 75 eura, ali se ne žali, kao ni Miljazim.
– Kako neću biti sretan, pogotovo što puno mojih drugova nije preživjelo torturu, ali ne mogu biti skroz sretan zbog socijalnih problema na Kosovu koji su dosad zataškavani zbog postizanja neovisnosti. Kako su Albanci preživljavali u godinama Miloševićeva terora, o tome će se vjerojatno snimati filmovi, barem ako je suditi po priči mlade stomatologinje Jete Kiseri:
– Moj otac je prije rata doktorirao engleski jezik i književnost u Zagrebu, a kad je 1990. izbačen s fakulteta u Prizrenu, u podrumu naše kuće otvorio je ilegalni tečaj engleskoga.
– U podrumu? – pitam.
– Pa da – kaže Jeta. – Imali smo stol za ping-pong, pa ga je on pokrio stolnjakom i tu napravio školu. I od toga je financirao moje studiranje.
– Što se čudiš, moj otac je do 1990. bio direktor očne klinike, i kad su ga Srbi izbacili s posla, on je u našem podrumu otvorio ilegalnu kliniku – kazuje mi njezin suprug Arton, danas vlasnik nekoliko očnih klinika u Prištini i Prizrenu. – Naprosto nije bilo drugog načina da preživimo.
Pitam ih je li istina da kosovski Srbi izbjegavaju albanske bolnice i klinike te se liječe isključivo u Mitrovici ili u Srbiji.
– Nažalost, istina je, rijetko dolaze – potvrđuje Jeta. – A i kad se odvaže, često traže policijsku pratnju. To mi je teško prihvatiti, pa neću mu ja izvaditi krivi zub zato što je Srbin.

Butik Mango

Hana Shehu ima samo 18 godina, ali većina stanovnika Kosova dobro zna tko je ona, jer ova mlada novinarka Radio-televizije Kosovo u svojim emisijama obrađuje teme donedavno nezamislive za tradicionalno albansko društvo: kontracepcija, abortusi, život Srba u enklavama. Upravo pri jednoj takvoj reportaži iz enklave u Gračanici Hani se dogodila zanimljiva stvar: njezina vršnjakinja Srpkinja požalila joj se da iz straha nikad nije bila u samo deset kilometara udaljenoj Prištini, a da je čula da je u kosovskoj prijestolnici otvoren butik “Mango” i da gori od želje da u tom butiku kupi nešto za sebe. Hana se odmah ponudila da će je ona odvesti u šoping ako se već toliko boji sama hodati po Prištini.
– To je bilo prije mjesec dana, ali još se nije javila – kaže Hana.
Hanin momak Getoar Selimi, vođa najpoznatijega kosovskog rap banda “Tingulli 3nt”, uredno održava koncerte po Europi i SAD-u, ali priznaje da nikad ne bi svirao u Srbiji.

– Naši čelnici govore da je Kosovo multietničko društvo, ali to je samo politička fraza – kaže Getoar. – Znam da i među Srbima ima dobrih ljudi, ali poslije svega što su nam radili u ratu, ja ne želim svirati u Srbiji.
Na upit kako to da se odlučio baš za rap glazbu, koja je zaštitni znak frustrirane crne američke omladine satjerane u geta bjelačkih gradova, Getoar spremno odgovara:
– Mi smo bili frustrirani zbog Srba. Osim toga, mislim da je cijeli Balkan jedan veliki geto, ne samo zbog Srba, ali Srbi su pomogli da taj bijes naraste.
U Prištini je moguće da čovjek u underground klubu “Johnny Deppo”, smještenom u utrobi prištinskoga stadiona, upozna mladu Albanku Azru, koja je to ime dobila jer je njezin otac od svih ex-Yu grupa najviše volio upravo “Azru”, ali je isto tako moguće da u gluho doba noći s mladim vlasnikom jednog prištinskog kafića upadne u diskusiju o pravima srpske manjine na Kosovu i potrebi zaštite te manjine, diskusiju koju je znatno otežavala činjenica da su mladićeva oca, jednog od osnivača Oslobodilačke vojske Kosova, srpski vojnici ubili još prije deset godina, a da mladić do danas nije doznao gdje počiva očevo tijelo.
– Sad kad ste dobili državu, morate maksimalno štititi srpsku manjinu jer inače nikada nećete ući u Europsku uniju – pametujem ja, a momak me prekine:
– Šta je tebi, sad smo mi gazde na Kosovu!
– Baš zato – pametujem ja dalje. – Ako budete radili sranja Srbima, svijet će vas izolirati. Sad će vas gledati rigorozno, Srbima ne smije pasti vlas s glave.
– Pa to je sranje! – uzvikne mladić. – To je totalno sranje. Pa šta će mi onda država?

Ramin srpsko-hrvatski

•• To je bilo devedesete, ja vozio taksi i došli muž i žena iz Zagreba da izvuku sina iz JNA. Oni sve isplanirali, kako će ga izvući na ručak, a onda mu kupiti civilku i ravno za Zagreb, ali Srbi ga ne puste iz kasarne i oni odlučili da prespavaju u Prištini, pa da sutra probaju opet. Tad su u Prištini bila dva hotela, “Grand” i “Ilirija”, i ja ih odvezem u “Iliriju” i ostanem popušiti cigaretu u taksiju. I nisam ni dopušio, kad evo ti njih, žena sva uplakana, kaže: “Ne možemo tamo spavat, sve je puno šešeljevaca, ima li koji dr ugi hotel?” Ja kažem da ima “Grand”, ali da su tamo arkanovci. I žena udri u plač, i ja što da radim: odvezem ih kući da spavaju kod mene. I mi pričamo hrvatski, da me ljudi razumiju, i kad došlo vrijeme za spavanje, vidim nema mi sina i kćeri. Pitam ženu: “Gdje su djeca?” A ona kaže: “Išli da spavaju kod tvog brata.” Ja kažem: “Pa ima mjesta za sve?” I znaš šta mi kaže ona: “Ama nisu zato išli, nego su rekli ‘Mama, idemo kod strica, tata je poludio, doveo je Srbe da spavaju kod nas’.” Eto tako je bilo.