Najzabavnija škola u Hrvata – “Večernja škola” – uskoro će naširoko nasmijavati i Slovence. Unatoč tome što su im naši susjedi redovito na repertoaru kroz razne šale, pošalice, doskočice i humoreske, čini se kako slovenska državna televizija nije odoljela humoru Profesora, Tetka, Antimona, Denisa, Blaža, Marinka i Mojce. I premda mnogi smatraju kako su Pervanovi učenici malo “prežestoki” za Slovence, zagrebački Sudanac Ahmed Abdel Rahim, poznatiji kao Antimon, s time se nikako ne slaže.
– Kada to pogledate s malo globalnije razine, a tko će koga zezati nego susjedi susjede?! I moji susjedi Egipćani uvijek pričaju viceve o nama Sudancima, kao i mi o njima, a slično je i u Europi: zezaju se Finci i Šveđani, Nizozemci i Belgijanci...
Tri para čarapa
•• Ipak, jesu li vam Slovenci postavili kakve uvjete?
Ne bih to znao, jer nisam kompetentna osoba koja bi na to mogla odgovoriti, ali mislim da su pregovori još u tijeku i ništa nije do kraja definirano. No, mislim da je to odličan potez, pogotovo jer u “Školi” sjedi jedna Slovenka, a i zato jer širimo tržište. •• Vi ste perjanica našeg društva! U EU ulazite prije ostatka Hrvatske...
(smijeh) Tako ispada! Zapravo, kako je rekao Profesor, mi izvozimo u Europu... •• Za razliku od ostatka Hrvatske koji uglavnom uvozi?
Pa da, Sanader može biti zadovoljan s nama! •• A je li Profesor ponosan?
Ma naravno, i preponosan! •• Neki dan vratio si se iz Finske, gdje te Robert Knjaz vodio kao gosta “Koledžice”. Kakvi su ti dojmovi s dalekog sjevera?
Bili smo baš na krajnjem sjeveru, u tolikoj hladnoći da sam ostao bez teksta. Bilo je -20! Užas! •• Imaš li uopće garderobu za takvu hladnoću?
Ma, garderoba tu ništa ne pomaže. Obuo sam tri para čarapa i smrznuo se, a onda su mi mještani rekli da to ne smijem raditi jer se tako noge oznoje pa ti je tek onda hladno. Frajer koji je s nama hodao okolo bio je obuven u platnene tenisice! •• A kakvi su Finci?
Mirni, premda nisu tako hladni kako sam ja mislio da će biti, srdačni su i ljubazni. Gdje god smo došli, toplo su nas dočekali. •• Vole cugati?
Da, ali objasnili su mi da je to zbog hladnoće. •• I što te Knjaz natjerao da radiš na toj hladnoći?
Užasno teške zadatke, barem za mene, i na toj temperaturi. Cijelo smo vrijeme snimali vani... Ostalo nema smisla da pričam, sve će se vidjeti u emisiji. U svakom slučaju, bilo je naporno i ne bih ponovio putovanje u takvu hladnoću. Zimske radosti me nimalo ne zanimaju. Svaka čast Knjazu kako mu se da to raditi. •• Vratimo se “Večernjoj školi” – je li vam bilo krivo što ste, kao jedni od naših najkvalitetnijih komičara, godinama čekali priliku za bolji tretman na nekoj od televizija?
Ne. Sve se događa u svoje vrijeme i nije bez razloga što je tako. Da smo išli prije, možda ne bismo doživjeli ovakav uspjeh. Barem ja tako mislim. U životu se ništa ne događa slučajno.
Svađe i pomirbe
•• Kako ste uopće uspjeli izdržati čak trinaest dugih godina skupa a da se ne posvađate?
Radimo prije svega na prijateljskoj bazi. Da imamo isključivo poslovni odnos, možda bismo se i posvađali, ali mi smo prijatelji. To znači da se ponekad i posvađamo, ali se brzo pomirimo. •• Vaš je posao teži od glumačkoga jer morate improvizirati. Glumci na pozornicu izlaze utjelovljujući druge likove, dok se u “Školi” pojavljujete vi kao osobe.
Neki kažu: “Blago vama, samo izađete na pozornicu i zezate se!” No, to je jako težak posao. Mozak ti radi sto na sat, moraš osluškivati reakcije publike i cijelo vrijeme biti iznimno koncentriran. Da ne napominjem kako moraš biti vrlo dobro raspoložen i bistre glave. •• Kakav si đak bio u pravoj školi?
Odličan, tako barem svi za sebe kažu! (smijeh) Prolazio sam sve s peticom i bio uzoran dječak. Istina, volio sam se zezati, ali potiho. Grizem ja, ali nitko ne zna! •• Dosadi li ti ikad komičarski posao pa se poželiš baviti strukom, građevinom?
Ne, jer me ovaj posao opušta. Ponekad jedva čekamo kad ćemo snimati. Možemo se zezati i reći što mislimo. •• Jesi li ikada u životu išta izgradio?
Jesam, kućicu za psa od kartona. Trajala je dva dana! (smijeh) •• Doživljavaju li ljudi tebe ozbiljno kad odeš platiti račune, pozoveš vodoinstalatera, kupuješ kruh...?
Ne. Nitko mi se ne obraća sa “vi”, a čak i kad telefoniram nekoj službi i želim ozbiljno razgovarati, prepoznaju me i prasnu u smijeh. Ne mogu reći da mi uvijek odgovara, ali to je ipak lijepo. •• U emisiji smo te čuli kako pjevaš Škorinu “Milo moje”; zapjevaš li i doma katkad?
Naravno, volim ja zapjevati, pogotovo u autu dok vozim, ali, na žalost, nemam sluha pa ih doma ne želim mučiti. (smijeh) •• Imaš tri kćeri; uspijevaš li biti strog i ozbiljan otac unatoč svojoj reputaciji?
Uf, teško! Kad ja vičem – one se smiju!
Sudanci kao
Dalmatinci
•• Mi Sudanci po mnogo čemu smo slični Dalmatincima. Sličnog smo temperamenta, ništa nam se ne da raditi – to je zbog visokih temperatura! – sve nam ide polako, sve stignemo i volimo život!
Jedan nosi drugoga
•• Normalno je da svatko od nas u “Večernjoj školi” ponekad zablokira. Onda ga izvuče onaj drugi. Jedan nosi drugoga. No, kad radiš posao koji voliš, s ljudima koje dobro poznaješ i imaš publiku koja ti odmah daje povratnu informaciju, opustiš se i zaboraviš na sve poteškoće. A to je predivan osjećaj.
![[Povratak na naslovnu stranu]](../inc/images/sdlogo-novo.gif)
3/4
•• Ipak, jesu li vam Slovenci postavili kakve uvjete? 
