novosti svijet kultura spektakli crna kronika sport
	split zadar šibenik dubrovnik bih
	pomet nedjeljna dalmacija
	dobar dan osmrtnice impresum
	kretanje brodova kontakt linkovi arhiv

¸

	strana 1 od 8

ZNANOST Na zagrebačkom Fakultetu kemijskog inženjerstva
i tehnologije tim pod vodstvom dr. hrvoja Ivankovića radi na izradi biokeramičkog materijala pogodnog za ‘prirodni’ implantat

Od sipine kosti
hrvatski znanstvenici prave ‘ljudsku’

Već godinu dana radi se na stvaranju materijala koji bi bio nadomjestak za tvrda koštana tkiva, a organizam bi ga prihvatilo kao “originalni” dio

piše marijana cvrtila/epeha

snimio milivoj keber/cropix

Postoji li način da neki izgubljeni ili oštećeni dio tijela “zamijenimo” novim, ali ne umjetnim i ne klasičnim implantatom, nego prirodnim, koji bi se nakon ugradnje “stopio” i saživio s našim organizmom, i to trajno? Možda nama laicima to pitanje “vuče” na znanstvenu fantastiku, no istraživanje na tome tragu već je stvarnost, i to – u hrvatskoj znanosti.
Zbog toga bi termin biokeramika za nekoliko godina mogao postati dijelom širega javnog vokabulara, a moglo bi doći i do promjene pristupa u iskoristivosti onoga što danas najčešće smatramo otpadom – sipine kosti.
Mali tim zagrebačkoga Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije, predvođen doktorom znanosti Hrvojem Ivankovićem, već godinu dana, naime, radi na projektu biokeramičkih materijala na bazi hidroksiapatita, a kao ishodišnu komponentu koriste sipinu kost. Krajnji je cilj projekta, pojašnjava dr. Ivanković, razviti postupak i dobiti materijal koji bi se mogao primjenjivati kao nadomjestak za oštećena koštana tvrda tkiva u ljudskom organizmu, prije svega ljudsku kost.

Prokrvljena biokeramika

– Sipina kost najprikladnija je zbog svoje strukture, jer ima poroznost najsličniju ljudskoj kosti. Problem je jedino što je sipina kost izgrađena od aragonita, a to je jedna od kristalnih modifikacija kalcijeva karbonata, i to nestabilna modifikacija, te kao takva neupotrebljiva. Stoga je takvu sipinu kost aragonitne strukture potrebno prevesti u hidroksiapatit, a da pritom ne narušimo njezinu strukturu. To mi radimo, i to funkcionira – pojašnjava dr. Ivanković tijek “zahvata” na ovome zanimljivom projektu.
Hidroksiapatit je mineral, jedan od sastojaka ljudske kosti, njezin najvažniji anorganski dio, točnije jedan od glavnih sastojaka koštanog tkiva. Sipina kost, kojoj je prethodno kalciniranjem na 350 Celzijevih stupnjeva odstranjen nepotrebni organski dio, pod određenim se tlakom i temperaturom (hidrotermalno), te uz dodatak potrebnih kemijskih spojeva, prevodi u hidroksiapatit. Tako se, ukratko, dobiva biokeramički materijal na bazi hidroksiapatita.
No, ono zbog čega bi se ovaj projekt doista mogao nazvati revolucionarnim jest daljnji postupak i primjena u ljudskom organizmu.
– U projektu u kojemu nam je polazna komponenta sipina kost nastojimo pripraviti ono što Englezi zovu “scaffold”, odnosno skelet, koji se ugrađuje umjesto oštećenog dijela kosti. Zatim bi se na tom skeletu, koji služi kao nositelj, izgradila sama kost. Drugim riječima, to je most, poveznica preko koje se kost sama regenerira – pojašnjava dr. Ivanković, dodajući da, “kada se on ugradi u kost, ne želimo da postoji razlika”.
To znači da se stvara materijal kojega će tkivo prihvatiti kao “originalni” dio, te bi nakon ugradnje ostao u organizmu trajno. U tome je osnovna razlika između novog “izuma” i današnjih implantata.
– Implantati koje danas koristimo imaju rok trajanja od 10 do 15 godina, a nakon toga morate ponovno, primjerice, na operaciju kuka. To, naravno, košta i nije ugodno – kaže dr. Ivanković. Implantati su, osim toga, umjetni, organizam ih nikad potpuno ne prihvati, pa je potrebno načiniti porozne skelete koji će se moći prokrviti, kroz koje će se razviti krvne žile, stanice, te će praktički postati prave kosti. Iako se i za biokeramiku može reći da je donekle umjetna, dr. Ivanković pojašnjava kako je ovdje djelomično riječ o biomimetičkome materijalu koji oponaša prirodne materijale.
– Praktički je riječ o biomimetičkom pristupu jer koristimo formu koju je stvorila priroda, a onda je samo prilagođavamo onome što želimo postići – kaže dr. Ivanković.
Uspiju li naši znanstvenici u svome projektu, s pravom ćemo ga moći etiketirati kao hrvatski brand, iako dr. Ivanković smatra da je zasad prerano o tome govoriti. No, priznaje da trenutačno na ovakav način primjenu sipine kosti istražuje samo još jedan znanstveni tim u Portugalu, te da je i njihov projekt u sličnoj fazi. Naši su znanstvenici svoj posao počeli prije godinu dana, a projekt s punim nazivom “Biokeramički, polimerni i kompozitni nanostrukturirani materijali”, financira zasad jedino Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta.
U svijetu se već tridesetak godina na sličan način koriste koralji, morske alge, školjke, ali sipina kost ne. No, ističe dr. Ivanković, nedostatak je tih implantantnih materijala što, ako su samo keramički, nemaju dovoljno dobra mehanička svojstva i ne mogu podnijeti velika opterećenja. Tako nisu prikladni, primjerice, za kukove, gdje se još uvijek primjenjuju metali, odnosno titanske legure koje se onda prevlače slojem hidroksiapatita upravo da bi im se poboljšala biokompatibilnost i bioaktivnost.
Novo dostignuće ne bi vjerojatno dovelo ni do kakvih ekoloških poremećaja niti bi ni na koji način moglo ugroziti morsku floru i faunu.

Dragocjeni otpad s plaže

– Sipina kost zapravo je otpad, koji možete pronaći i na plaži. Kada sam pretraživao literaturu, naišao sam na nekoliko adresa na kojima se nude tone toga otpada, posebice u Indiji i drugim dijelovima južne Azije, gdje postoji intenzivniji izlov i sipa se više koristi. Oni taj otpad nude jer ne znaju što bi s njim – kaže dr. Ivanković, dodajući kako potrošnja sipe u nas nije toliko velika, no kako ni proizvodnja biokeramike nije visokotonažna.
Projekt je našim znanstvenicima odobren na pet godina. Dr. Ivanković vjeruje da će u tome roku dovršiti svoj dio posla, iako će se, kaže, “nešto uvijek dati popraviti, unaprijediti, razvijati”.
– Uvijek se dozna nešto novo. Eto, sada znamo da u takve strukture hidroksiapatita treba ugraditi silicij kako bi se što bolje prilagodile ljudskoj kosti, ali i bitno poboljšala bioaktivnost i biokompatibilnost takvih materijala – kaže dr. Ivanković. Otvorena je i mogućnost da se takvi “scaffoldi” uzgajaju izvan organizma, pa bi se kao implantat koristio i kao potpuno zamjensko tkivo.
Dr. Ivanković je oprezan kada je riječ o datumima, te ističe kako je potrebno da se nakon faze istraživanja o ovome očituju i medicinari, da bi se vidjelo kako će se takav “izum” ponašati u živom organizmu. Ipak, siguran je da bismo u konkretnoj primjeni u medicini mogli govoriti o jeftinijim troškovima od onih koje danas imamo za implantate.
– Danas se milijarde dolara investira i troši na implantate i slične materijale. Naš postupak nije skup, jednostavan je, ne zahtijeva nikakvu visoku tehnologiju, i vjerujem da bi se isplatio – poručuje dr. Ivanković.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2008.